Homer: Ilijada i Odiseja

Ilijada

Ilijada je jedan od dva Homerova epa koji se sastoji od dvadeset i četiri pjevanja. Osnovni motiv je srdžba jednog od najboljih ahejskih junaka, Ahileja, kojega je uvrijedio ahejski vođa Agamemnon jer mu je oteo lijepu robinju Briseidu i zbog toga ne želi sudjelovati u borbi.

Citat, 11. str.: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,/ (...) Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe/Atrejev sin, junacima kralj, i divni Ahilej."

Ahilej se rasrdio, povukao vojsku iz rata te zamolio majku da mu pomogne i zamoli Zeusa da oduzme Grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su pogriješili.

Citat, 25. str.: "Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi/Djelom il' besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:/Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi/Najkraćeg vijeka, a sada junacima kralj Agamemnon/Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada./Nego o premudri Zeuse sa Olimpa, ti ga počasti,/Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci/Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega."

Uz Ahilejevu srdžbu, kao motiv bih navela i priču koja se odvija o Trojanskom ratu što dodatno obogaćuje ovaj ep, isto kao i Homerovi pomalo nejasni epiteti i riječi.

Citat, 30. str.: "Bješe krivonog i hrom na jednu nogu, a pleći/Njegove grbave bjehu ka prsima pognute skupa,/Šiljasta bješe mu glava i rijetkom posuta kosom."

U drugom pjevanju Odisej potiče Grke na borbu, a u trećem pjevanju Paris izaziva Menelaja na borbu. Zato u četvrtom pjevanju započinje bitka, a Diomed, grčki junak, ranjava Afroditu i Aresa.

Citat, 46. str.: "Onda mjedenim kopljem Diomed grlati bojnik/Mahne, a Palada onda Atena potisne koplje/Aresu u dno slabina, gdje mjedeni pasaše pojas;/Tu ga pogodivši rani Diomed i naguli kožu."

I Diomed biva ranjen od Parisa, nakon što je s Odisejem uhodio Trojance. Hektor se borio s Ajantom, a Agamemnon se povukao. U trinaestom pjevanju Posejdon potiče Grke na borbu, a Hera mu pomaže. No, Zeus mu zabranjuje da se upleće u sukob. Zato u bitku ulazi Patroklo i ubija Sarpedona, no naposljetku biva ubijen od Hektora.

Citat, 84. str.: "U dno slabina odmah te proturi koplje kroz njega./Sruši se, stane ga jek, Ahejci se rastuže vrlo."

Potom, Ahilej saznaje za njegovu smrt i dobiva novo oružje od Hefesta, na nagovor Tetide. On se vraća u bitku nakon pomirdbe s Agamemnonom, isto kao i bogovi. Ahilej susreće Hektora ispred vrata Troje i ubija ga, te vuče njegovo tijelo natrag u grčka uporišta.

Citat, 101. str.: "Tu baš suparnika probode kopljem Ahilej/I rt koplja mu kroz vrat mekani iziđe odmah."

Nakon Hektorove smrti, Ahilej predaje Prijamu njegovo tijelo. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.

Citat, 116. str.: "A kad svijetlo svijeta već deseta osvanu zora,/Onda roneći suze iznesu Hektora smjelog,/Na vrh lomače metnu mrtvaca i zapale vatru."

Odiseja

Odiseja je mlađi i kraći Homerov ep i za razliku od Ilijade, prikazuje nam miran život starih Grka. Ep je nazvan prema glavnom junaku Odiseju, koji prerasta u čovjeka nemirna duha, pustolova, čija putovanja obilježavaju ovaj ep. Nakon što je niz godina proveo u zarobljeništvu nimfe Kalipse na otoku Ogigiju, bogovi oslobađaju Odiseja koji žuri kući. U međuvremenu Atena pomaže njegovom sinu Telenahu da otjera prosce njegove majke.

Citat, 152. str.: "Da l' će se vratiti on i kući kazniti svojoj/Prosce il' neće, a tebi i samom velim da smišljaš/Kako bi iz kuće mogo izbaciti prosce tolike."

No, Posejdon razbije Odisejev brod, a on nailazi na kralja Alkonija, te mu prepričava svoje doživljaje.

Citat, 191. str.: "Zviždeći glasno Kiklop tad tovno okrene stado/K brdu, a ja unutra promišljao sam u duši/Da mu se osvetim ljuto, Atena li slavu mi dade."

Nakon dugog razgovora Odisej krene na put u Itaku, a Atena ga je prerušila u ružnog starca tako da ga nitko ne prepozna. Tada ga uputi kod Eumeja, koji lijepo primi starca ne znajući da je on njegov gospodar. Uskoro, Telemah prepoznaje svog oca.

Citat, 208. str.: "Tako Odisej reče i poljubi sina, i njemu/Na tlo se odroni suza sa lica, koju je dotle/Jednako potiskivo;Telemah još vjerovat ne htje"

Atena, Odisej i Telemah zajedno planiraju napad na prosce i na kraju ipak dođe do pokolja prosca.

Citat, 228. str.: "Dvosjekli mač i cičeć strahovito skoči na onog;/Ali u isti čas i Odisej izmetne divni/Hitac i njime on Eurimaha u grudi zgodi/Kod sise, u jetru njemu zabode brzu strijelu."

Odiseja ima sretan završetak i nakon dvadeset i tri pjevanja, u dvadeset i četvrtom pjevanju Penelopa prepoznaje svog muža i ostavlja prosce.

Tit Makcije Plaut: Škrtac

Tvrdica, odnosno Škrtac, Plautova je komedija čiji su likovi sasvim obični ljudi, tek nešto lošiji od prosjeka. To su Euklion, gospodar, odnosno škrtac koji je pronašao zakopano blago u svome domu; Fedra, njegova kćer; Stafila, stara Euklionova sluškinja, kćerina dadilja; Megador, Euklionov susjed; Eunomija, njegova sestra; Likonid, Eunomijin sin; Strobil, sluga u Megadorovoj kući; kuhari Antraks i Kongrion; te sluga Pitodik. Temu određujem prema Euklionovoj škrtosti i pohlepi, što mu je naslijeđena osobina, ali to nije ni čudno pošto mu je obitelj uvijek bila siromašna. Našavši iznenada blago, taj šašavi starac se posve promijenio i zbunio, te se počeo bojati zavisti sugrađana, što potiče ogovaranja.

Citat, 44. str.: "On vodu, kad se pere, žali proliti!"

Temu nepovjerenja naglašavaju i Euklionove riječi na kraju trećeg, odnosno početku četvrtog čina.

Citat, 63., 64. str.: "Pazi, Vjero, nikom da ne odaš tajnu zlata mog!/Nije me strah da će ga itko naći - sakrio sam ga./Ne daj, dakle, Vjero, molim te, da netko taj moj ćup,/krcat zlata, nađe, te odnese predivan taj plijen!"

Osnova zapleta je jednostavna; Euklion se bojao da će mu netko ukrasti zlato, pa je počeo sumnjati u sve oko sebe.

Citat, 23. str.: "Euklion govori Stafili: "Ma nosi se odavde kad ti kažem, van,/ti, gnusno, jastrebooko uhađalo!"

Tijekom dijaloga pisanih u dugom i meni pomalo nerazumljivom stihu, u govoru se javljaju mnoge nove Plautove riječi i usporedbe, odnosno, on se vrlo vješto igra riječima i tako nam stvara još ljepšu sliku o svom djelu, podijeljenom na četiri čina.

Citat, 31. str.: "Pa tvoja mi riječ, sestro, jadan ti ja,/mozak stresa! Tvoj govor je kamen dažd!",

što bi u prijevodu značilo otprilike: "od tvojih mi riječi puca glava jer govoriš kamenje!"

U prvom činu se susrećemo s Euklionom u svađi sa sluškinjom, jer misli da ga je izdala, a njegovu sumnju potkrepljuje i Megadorov dolazak.

Citat, 34. str.: "Stara mu je rekla za zlato, pa to je očito!/Čim uniđem, iščupat ću joj jezik, oči joj iskopati!"

Iako Megador dolazi u miru i od Eukliona želi zatražiti ruku njegove kćeri Fedre, što mu je savjetovala sestra Eunomija, starac i dalje sumnja u njega. A kada sazna razlog njegova dolaska, Euklion ga isprva odbije govoreći da nema novaca za kćerinu udaju, no naposljetku mu ipak da kćerinu ruku kada se ovaj ponudi da će sve on platiti. Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kćer isti dan i udaje, on sakrije zlato u Hram u strahu da ga netko ne ukrade. No, ipak mu Strobil ukrade zlato, a Euklion biva slomljen od jadi.

Citat, 71. str.: "Joj, propadoh, pogiboh, umrijeh!"

Pritom, Eukliona posjeti Likonid kako bi ga obavijestio da njegov ujak više ne želi brak s Fedrom, što Euklionu postaje sumnjivo i on ga optuži da mu je ukrao zlato. No, Likonid od Strobila saznaje istinu i natjera ga da vrati ukradeno zlato, a Euklion, veseo što opet može mirno spavati i svi znaju da je bogat, dragovoljno daje Likonidu svoju kćer.

Citat, 78., 79. str.: "Euklione, ja te preklinjem,/ako tebi, a i tvojoj kćeri, zgriješih, slučajno,/praštaj, daj mi svoju kćer za ženu, kako zakon to/traži!"

Matko Peić: Evropske skitnje

FRANCUSKA

Hrvati u Parizu

Matko Peić nam govori o hrvatskim umjetnicima u Parizu, u Francuskoj, te na vrlo slikovit način opisuje koliko je naša mala Republika Hrvatska zapravo velika, vrijedna i cijenjena država u stranim zemljama, te nam daje do znanja da je život u prošlosti bio jako težak i objašnjava nam razlog odlaska naših ljudi u inozemstvo, gdje su se uspjeli iskazati i zato i dan danas potiču divljenje u očima mladih umjetnika, te svih miljenika umjetnosti.

Citat, 77. str.: "Mi u prošlosti ne samo da nismo mogli dovesti k sebi strane umjetnike, nego smo, zbog teških uvjeta života morali izgubiti čak i svoje vlastite umjetnike koji su otišli u svijet tražiti kruha. Nema evropskog dvora na kojem nisu gradili, klesali, slikali."

Tako je u svojim studentskim danima kolegama s fakulteta mogao predstaviti djela naših umjetnika Franje Laurana, njegovog brata Lucijana, te Ivana Duknovića, koji su te mlade studente zaista zadivili i predstavili im Hrvatsku u pravom svijetlu.

Citat, 77. str.: "Znam da svi poznajete Franju Lauranu, renesansnog kipara, i njegovog brata Lucijana. Svi znate za onu ljepotu koju je Lucijan ostvario gradeći u Italiji, u Urbinu za vojskovodu od Montefeltra. Znate i za Franjina djela na Siciliji, u Avignonu, nadasve za one skulpture u Napulju na Arco di Castel Nuovo. No, rijetko tko pomišlja da je ovaj, uz Desiderija da Settignana, najtankoćutniji portrerist, autor poprsja Beatrice Aragonske i Battiste Sforze, rođen u mjestu zvanom Vrana kraj Zadra i da je, kao i njegov brat Lucijan, Hrvat!"

Našli slikari su te mlade studente itekako dojmili, a to se događa iz dana u dan u stranim zemljama. To nam daje potencijal, poštenje, ugled, a Matko Peić je samo jedan od mnogih Hrvata koji cijene svoju državu i govore o njoj u pozitivnom smislu i iako je prošao kroz Europu i vidio mnoga čudesna djela i doživio puno avantura, Hrvatska će mu zauvijek ostati u srcu, makar i sada, 11 godina nakon njegove smrti. Naravno, isto tako će i ostati u srcu stranaca, a to dokazuje i izjava jednog Poljaka tijekom Peićevog posjeta Louvreu.

Citat, 78. str.: "Da vam Hrvata nema, mi Slaveni uopće ne bismo bili u Louvreu!"

BELGIJA

Rubens i hrvatsko slikarstvo

Matko Peić se nalazi u Belgiji i upoznaje nas sa Peterom Paulom Rubensom, jednim od najvećih slikarskih majstora svih vremena, te ga povezuje sa hrvatskim slikarstvom.

Citat, 107. str.: "Ako je ikoja hrvatska pokrajina mogla šire i življe otvoriti Rubensu vrata, onda je to Slavonija."

Peić nam opisuje Rubensa, te govori o Izidoru Kršnjavi, našem likovnom administratoru, koji je bio jedan od prvih naših "rubensista", odnosno, proučavao je i doslovno kopirao Rubensove slike.

Citat, 107. str.: "Odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu, dakle, lice krajnje razumsko - šokiran Rubensovim beskompromisnim vitalitetom - Kršnjavi se vratio Slavoniji, Našicama, sebi, slikarstvu! Kopirajući studirao je Rubensove slike!"

Nakratko nam spominje i hrvatskog slikara i grafičara Crnčića, koji je u svojim uspomenama Rubensa opisao kao profesora, odnosno, Rubens je trebao biti oživljavač u jednoj nastavi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upoznajemo se i s Ivanom Tišovom, te Josipom Račićem koji su također cijenili Rubensova djela i bili su njegovi sljedbenici.

Citat, 108. str.: "Vi ste mali Rubens! -Te je riječi čuo i zabilježio Vladimir Becić u času kad je stari profesor, voditelj crtačkog tečaja u Akademiji u Munchenu, vidio crteže jednoga od budućih osnivača "Hrvatske škole" i hrvatskog modernog slikarstva uopće - Josipa Račića."

Zapravo, iz svih tih primjera vidimo koliko je Rubens bio i ostao cijenjen, ali najveći rubensovac hrvatskog slikarstva svih vremena bez sumnje je Vladimir Becić.

Citat, 108. str.: "Rubensovac i dušom, i tijelom, i umjetnošću, i životom! Kad bi se jednom priredila izložba s naslovom "Rubens u svijetu", iz naše zemlje malo koji od naših slikara mogao bi se staviti ispred Becića!"

ENGLESKA

Naša umjetnost u londonskim galerijama

Peić nas dovodi u London, gdje se susrećemo s nekoliko naših umjetnika čija djela počasno stoje izložena u londonskim galerijama. Nakon što smo saznali da je Pariz po Hrvatima značajan u kiparstvu, a isto tako i Italija, sada znamo da je i Velika Britanija bila odredište naših umjetnika.

Citat, 172. str.: "Začudit će se netko kad kažem da Velika Britanija, koju su dosad najmanje spominjali kao zemlju u kojoj bi naši ljudi trebali putovati da vide djela svojih likovnih umjetnika, da baš ta Velika Britanija ima u svojim muzejima, galerijama i knjižnicama nekoliko djela koja su u pojedinim slučajevima ono najbolje što su neki, i to bez sumnje najvredniji likovni umjetnici naše zemlje od svog stvaranja ostavili."

Peić se našao u galeriji Soane Museum, gdje je imao priliku vidjeti knjigu minijatura Julija Klovića, koja je za taj muzej tolika dragocjenost da ju ne izlažu u vitrini, nego ju čuvaju u trezoru i pokazuju tek u prisutnosti službenika muzeja.

Citat, 174. str.: "Preda mnom na stolu stajala je knjiga ukrašena rukom našeg velikog minijaturista Julija Klovića, umjetnika koji je rođen 1498. godine u Grižanima u Hrvatskom primorju, i koji je naš najveći slikar što smo ga do danas uopće imali, već u svoje doba toliko cijenjen da su ga suvremenici nazivali "Mali Michelangelo"."

Upoznali smo se i s drugim djelima izloženim u londonskim galerijama. Tako se u galeriji Victoria and Albert Museum stoji izložen lijep mramoran reljef, koji se pripisuje Ivanu Duknoviću, a u National Gallery se nalazi slika koja se pripisuje Jurju Čulinoviću, našem slikaru koji se susreće i u Parizu.

Citat, 176. str.: "Kad čovjek sve to vidi u Londonu, onda dolazi do zaključka da u tom gradu ima isto toliko, ako ne i više, djela naših likovnih umjetnika kao i u mnogim gradovima svijeta."

Peićeve riječi zvuče jako poučno, jer mnogi od nas nisu znali koliko se zapravo naša umjetnost proširila po svijetu, a to je i jako lijepoza Hrvate, za našu kulturu jer nas ljudi poštivaju kada to vide. No, po meni je žalosno što sama Republika Hrvatska nema toliko znamenitosti i što naši umjetnici nisu ostajali u svojoj domovini, već su trbuhom za kruhom odlazili u inozemstvo.

Matko Peić: Skitnje

Od Zagreba do Siska

Matko Peić nam vrlo slikovito opisuje put od Zagreba do Siska i iznosi nam svoja duboka razmišljanja. Nalazi se u Zagrebu sredinom ljeta i shvatio je da ne želi otići na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja, te sa bilježnicom i olovkom u ruci kreće na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajući prirodu i ljude oko sebe kroz prozor vagona.

Citat, 8. str.: "Turopoljke, Posavke! Koliko života i sna u njihovim rukama. Meke kad drže vime, nježne kad vade piletu prevelikog crva iz kljuna. Najopreznije ženske ruke, koje čitav dan drže jaje, pažljive da ne prekinu žuč, kad iz rasporene guske vade slatka jetra. Meki njihov govor i nije ništa drugo nego dozivanje mijaukanjem, kokodakanjem. Te žene su onaj čudestveni magnet koji ugledate u trenu iz expresa, kako iz vrtova punih kovrčica i sjemena jednom jedinom malom kretnjom ruke doziva pijetla, zalutale patke."

Iznimno mi je drago što se Peiću sviđa naš krajolik, jer tako pohvalnim i lijepim riječima opisuje svoje doživljaje, a svaki detalj pažljivo promotri i zapiše nešto o njemu. Promatrajući sav taj pejzaž naviru mu uspomene i sjećanja iz mladosti i djetinjstva, te još više uživa u putovanju do Siska, ali i kroz svoje misli. Kako se udaljava od Zagreba, približava se Sisku, prolazeći kroz Veliku Goricu, Mraclin, Peščenicu, Lekenik, Gredu, Stupno. Sve su to mjesta vrijedna spomena, jer svako ima svoje značenje i poseban opis, ljude, kuće, životinje i običaje, makar su svi vrlo blizu jedno drugome.

Citat, 11. str.: "Rumenilo i ljubav ovdje traju od zore do mraka jednakim žarom. Svaki čas tu oroz gazi kokoš, a patak tapka patku. Jaja se kotrljaju na pol dvorišta."

Napokon stiže u Sisak, taj grad koji mu je toliko prirastao srcu. Ne samo zbog svojih povijesnih obilježja i posebne mirnoće koja mu pruža lagodan odmor, već i zbog uljudnih ljudi i prekrasnog pejzaža koji ga okružuje.

Citat, 11. str.: "Pejzaž pred Siskom je koritast. Daleko od vojarna i sudova sisačkih, vjetrić se ovdje igra sa starim orasima. Tu mladi jastreb namješta oko i oštri nokte prije nego zaokruži nad Sisak. Ovi grmovi puni su perja i krvi ukradenih pačića. Tu su seoske birtije sa stolcima koji cvile, s debelim gredama i s kelnericom kojoj je noga okružena madežima i raspijukanim pilićima."

Ščitarjevo

Peić nas upoznaje s hrvatskim selom Ščitarjevom, smještenom u Turopolju, koji ima obilježja još iz rimskog doba.

Citat, 104. str.: "Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom."

Ovaj putopis Matka Peića započinje opisom mirne rijeke, te njezinog okoliša. No, pažnju mu odvlači stari i napušteni rimski sarkofag, koji ga očarava svojom ljepotom, iako je prekriven mahovinom i lišćem.

Citat, 105. str.: "Lišajevi su se crnjeli siti ljeta, a limeni pjetlić na crkvi postao je ljubičast kao mokro grožđe."

Peić zanemaruje starost i vanjski izgled sakrofaga već u njemu vidi nešto potpuno jedinstveno, lijepo, pa i čisto. Zadivljuje ga koliko tajni taj sarkofag u sebi čuva i kroz što je sve prošao. Iznimno ga cijeni, te ga opisuje najljepšim riječima, a u sebi zauvijek pronalazi mjesto gdje će ga čuvati, isto kao i Dijanu, božicu šuma i lova.

Citat, 106. str.: "Kakve li čari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasični profil meni govori da bi to bio posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antičkom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i đubrenika u perpektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz blake -i zajedno pasu čas zemlju, čas nebo."

Kobilje

Na svome putu od Zagreba do Siska, Peić je prolazio kroz napušteno selo Kobilje, u kojem jedina živa bića koje možemo sresti su životinje.

Citat, 62. str.: "Kobilje je danas ogromna krčevina. Nebesa leže na nepovrijeđenom mulju i oblak spava u šašu s rodom. Tu se vuku zmije duge, srebrne, bezazlene. Izlegu se u korijenu jasena pa do smrti preplaze sjenokoše cijelog Kobilja, travanjskom kišom nasjajene, grmljavinom divno izuzrujane."

Te životinje, kao npr. zmije, tamo žive lagodnim životom. Nitko ih ne uznemiruje, ne ometa, pa žive spokojno i mirno. No ljudima koji potječu iz tog mjesta, čiji su korijeni tamo ostali, trebalo bi biti žao što je Kobilje tako napušteno, te bi trebali ponovno oživjeti to selo i urediti ga. Peiću za oko zapinju konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva, a da nisu ni svjesni koliko ih težak život očekuje ako se čovjek vrati u to mjesto.

Citat, 63. str.: "Kobilje je pejzaž mlade ždrebice -one visoke, dugih, vitkih nogu, kojoj je najmiliji čas ljeti, kad iz vrelog žita iznenada dune prohladni nizinski zrak noseći miris naglog pljuska, leda, nevremena, smrti. Ona voli časove kad se sve u prirodi prestraši i traži da se negdje sakrije, uvuče."

Opis ovoga kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, jer je tamo sve zapušteno, zaraslo. Tužno zvuči koliko su ljudi zapravo nemarni, ali je ovaj pejzaž i sada lijep. Sve je to priroda; obilježje toga kraja, makar i zelena plijesan, te neki propali mjesečev samet.

Milan Begović: Bez trećega

"Bez trećega", Milana Begovića dramsko je djelo s psihološkim razmatranjima na ljubomoru, za koju između dvoje ljudi ne treba postojati treća osoba, već mogućnost da je ta osoba ipak prisutna. To uvijek postoji u mislima onoga koji voli neku osobu i strepi za nju. Ova drama broji samo dva glavna lika, a to su Marko Barić i njegova žena Giga, koji nakon Markova izbivanja jer je nekoliko godina bio zarobljen u Sovjetskoj Rusiji, započinju žestoku svađu jer Marko smatra da mu žena nije bila vjerna.

Citat, 12. str.: "Ja se ne šalim i nije mi do šale. Vrlo lako da si bila ona koju tražim, ali sada više nisi ona."

Mogućnost nevjere je prikazana kroz uzrok ljubomore s time što upoznajemo Gigu i njezin život, koji je u drami samo pretpostavka; a Marko živi s tom ljubomorom koja ostavlja dojam nečega neutaživog, neuhvatljivog.

Prilikom svađe s Gigom, Marko je saznao da ga je ona dala proglasiti mrtvim, što ga je prilično šokiralo.

Citat, 46. str.: "Nemoj plakati. Mi mrtvi ni za što nemamo tako malo smisla kao za suze živih. Sad će jedan sat. Vrijeme kad se mrtvi, što se skitaju po svijetu, vraćaju natrag u svoj konak."

Sve je kobno završilo. U jednom trenutku Marko je bio sretan saznavši da mu je Giga ipak bila vjerna, i prestao je biti ljubomoran. Bio je spreman za vječan život s Gigom. No, ipak se saznala prava istina.

Citat, 61. str.: "Pa naravno da si dobro slutio! To je već poznato kako vi muškarci imate za to izvrstan osjećaj. Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik koji se dovezao večeras sa mnom? A tekar liječnik! Još kao mala djevojčica ludovala sam za njim. Ljubila sam se s njim na jednim ferijama i kakve me je samo perverzitete naučio."

Giga je priznala Marku da joj se gadi, te ga je s tom iskrenom brutalnošću slamala na komadiće. No, kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvatila revolver, koje je i upotrijebila nakon upozorenja.

Citat, 62. str.: "GIGA (ostane nekoliko trenutaka ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju. Najzad se teškim koracima odvuče do telefona, s najvećim naporom digne slušalicu, pa, dršćući sva na čitavom tijelu, reče muklo, isprekidano): 82-17. -Jest. -Doktore Mika. -Da, ja sam. -Ubila sam svoga muža."

I više je nego učito koliko ljubav zna biti kobna, ali kada se i ljubomora umiješa onda je kraj još bolniji i teži.

August Šenoa: Zlatarovo zlato

Roman "Zlatarovo zlato" prvi je hrvatski roman preko kojeg nam August Šenoa govori o povijesti grada Zagreba i njegovim građanima, te životu Hrvata u 16. stoljeću. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima, monolozima i čestim dugačkim opisima koji nam opisuju prostor i likove u kojem se radnja odvija. Temu romana određujem prema sukobima s Turcima i borbe Hrvata za očuvanje banske vlasti, pa bi tema zapravo mogla biti "mržnja i zlo među Gregorijancem i građanima Zagreba", ili pak "sukob Zagrepčana i Gregorijanca zbog prava na Medvedgrad". To je zapravo i polazišni motiv u romanu, istodobno s ljubavi, te sudbinom kćeri zlatara Krupića, Dore, koja je ujedno i zlatarovo zlato.

Citat, 44. str.: "Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila da je nijesu smatrali djetetom; da su je dapače svi nazivali "zlatarovom mudrijašicom", jer se mala -a nije to za ono doba šala -naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića."

Znači, radnja romana podijeljena je na dvije paralelne radnje: povijesnu i ljubavnu. U središtu zbivanja likova su Dora i njezin otac, zlatar Krupić, istodobno sa Stjepkom Gregorijancem, ponosnim i silovitim plemićem, gospodarem Medvedragada, te njegovim sinom Pavlom, koji s Dorom čini jedan nesretno zaljubljeni par, jer su u to vrijeme bili iz različitih društvenih staleža, nisu se smjeli voljeti, a kamoli ženiti. Po svemu sudeći, pisac nam pokušava karakterizacijom likova prikazati da "nije zlato sve što sja" i da odjeća ne čini čovjeka.

Citat, 41. str.: "Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala pa bi tek kadšto požmirnula u Božji svijet."

Dorina i Pavlova ljubav zaista je bila nesretna, a njihovi protivnici pokazali su koliko ljudska duša može biti iskvarena i zla. Iako je to doba bilo svojstveno raznim ratovima, pobunama i bitkama, sama pomisao na zlobnika koji je otrovao Doru, te barunicu Klaru, koju pisac predstavlja kao fatalnu ljepoticu, ali zlu i iskvarenu do srži, shvatim da je život nepredvidljiv, te da ga treba svakodnevno što bolje iskoristiti, ali treba imati na umu da se moramo čuvati ljudi, jer nisu svi obdareni vrlinama, već ih ima različitog karaktera i misli.

Citat, 252. str.: "Dora pođe k prozoru da pogleda, ali u taj par nasu neznanik prašak u vodu. Zakratko evo zlatarovice natrag, ponijela i vrč vina. Kuća prazna. Šta je to? Kud li se djeo neznani gost? Je li to san? Nije. Evo, na zemlji leži vezena kesica sa grbom. Valjda ju je konjik izgubio. Od straha prekrsti se Dora. Neki je nemir uhvati. Stala hodati po sobi. Ruke joj se stvorile ledom, a glava gorijela kao žeženo gvožđe. Pred očima joj sijevalo, na prsa kao da se je svalila gora, a grlo kao da je stezala zmija. Djevojka stala teturati, glavinjati, hvatati rukama zrakom. -Oče! Pavle! Zraka! -vrisnu, padnu, dahnu i izdahnu!"

Udovica Klara je htjela Pavla samo za sebe i ostvarila je svoj cilj. U početku svih nesreća koje su ga zadesile, Pavle je saznao pravu istinu o svojoj obitelji, te otkrio da uz barat Niku ima još jednog brata, Jerka, no ipak se Gregorijančevo ime nije održalo. Jer, nakon što je Stjepko sklopio mir sa Zagrebom i preminuo, za njim su pošli Pavao i Niko, a Jerko se zaredio. I ipak je udovica Klara i dalje ostala samo udovica.

Marija Jurić Zagorka: Kneginja iz Petrinjske ulice

Kneginja iz Petrinjske ulice, roman je koji mi se izrazito sviđa jer je komponiran kao svojevrsna sinteza pustolovnog romana i kriminalističke priče, a to je ujedno i povijesni roman. Tema mu je jedinstvena, ali i najšire razgranata. To je tema o nepredvidljivosti, nerazumnosti i neumjerenosti ljubavnih osjećaja. Ljubav je najveće dobro koje se u trenu može pretvoriti u najveće zlo; to je nemilosrdno osvajanje koje vodi čovjeka u tamne strane postojanja i u nepredvidive mogućnosti. Zločin postoji u dnu svake ljubavne sreće.

Roman je ispričan u trećem licu, a to pripovijedanje često je isprekidano dugim dijalozima i velikim monološkim ispripovijestima, koje su vrlo važne za Šimeka, detektiva u ovom djelu koji kroz cijeli roman saznaje okrutne tajne i prolazi kroz vrlo teške trenutke u svome i životu ostalih, odnosno glavnih likova.

U centru odnosa među likovima nalazi se jedan tragičan par nasuprot kojih se nalazi puno likova koji im pokušavaju razoriti sreću i živote.

Citat: "Darinka se bacila na postelju i skrila lice u sivi uznički gunj. -A ipak do toga nebi došlo da si mi bila iskrena i da si slušala svoju majku.

Darinka skoči s postelje i pogleda majku. -Ti možda sumnjaš da sam ja išta kriva?"

Mlada je Darinka završila u pritvoru zbog neizmjerne ljubavi prema Emilu, zbog kojeg čak ni majci nije htjela priznati istinu, ali nije bila kriva za ubojstvo Vanićke, koja je i pokrenula lavinu osjećaja i otkrivanje nikad neizrečenih tajni, ujedno i da je Darinka njezina kćer. U meni su se tijekom čitanja pobudili snažni osjećaji znatiželje i nestrpljivosti zbog hrpe zapleta i nerazjašnjivih priča, ali i strah nakon otkrića nekih tajni.

Citat: "On pohtje do komisije koja je stajala u krugu. Pod je u tim prostorijama bio sasvim dignut, a među pijeskom i piljevinom koja bijaše pod daskama ležao je -kostur. Pravi ljudski kostur."

Vanićka je ljubila Borčinskog, ali i pokazala koliko ljubav može biti kobna i zla, a ljudska duša istrovana, ohola i osvetoljubljiva.

Citat: "I uživala sam što sam petnaest godina gazila po njegovom truplu kao što je on gazio po mojoj duši."

Cijeli je roman napet i uzbudljiv, ali Vanićkino posmrtno pismo je najuzbudljiviji dio romana jer se otkrivaju najveće tajne u nj. To je remek-djelo Zagorkinog pisanja. Ono nije napisano samo u prvom licu jer se unutar toga nalaze dijalozi, prizori i razmišljanja drugih likova, a i Zagorka je upotrijebila i specifičan oblik slobodnog neupravnog govora. Direktnost, iznenadnost i spretnost, sve su to komponente koje omogućuju Zagorki da ovim romanom privuče čitatelje, što joj itekako uspijeva.

Slavko Kolar: Breza

Slavko Kolar nas uvodi u stari način života i dovodi nas u situaciju da razmislimo o svojim postupcima, te odnosu prema roditeljima, koji nam mukotrpnim radom pokušavaju priuštiti sve što poželimo, iako to nekada nismo zaslužili. Nekada su ljudi živjeli skromno; bili su siromašni, a svaka prolivena kap znoja dok su radili značila im je puno, jer su si tako zarađivali za kruh i ono osnovno što im je trebalo da prežive. Breza govori o mladoj i krhkoj ženi Janici, koja teško boluje i nema joj pomoći.

Citat: "Bude mrijela, to je gotova stvar!"

Svatko nosi svoj križ i mora se suočiti s problemima, a sve je lakše uz podršku svojih bližnjih, što Janica nije imala.

Citat: "Kaj bi se tu po hiži protezala kakti kakva frajla!"

Janici umre i dijete, što je bolna točka svih roditelja. Nitko ne želi izgubiti svoga voljenog ili bližnjeg, pogotovo ne onoga zbog kojeg radi i zarađuje. Saznajemo i da su prije mnogo godina naši bake i djedovi, prabake i pradjedovi živjeli zbijeni u nekoj sobici (ako su bili skromni i siromašni), bili vrlo vrijedni i ustajali se vrlo rano kako bi obavili poslove, te dane provodili radeći. Oni bogatiji smatrali su se gospodom, kao npr. svećenici i doktori, a bili su svjesni nehigijenskom načinu života, te su koji put i prigovorili vidjevši nered u kući.

Citat: "Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava!"

Primjećujemo i da su siromašni ljudi teško živjeli, čega ima i dan danas.

Citat: "Mili Bože, zlo ti je denes živeti! Sve košta penez! - stao Mika opet filozofirati. - Kad se dete rodi, strošek je. Doduše nije veliki, ali opet... Kad se sin ženi ili kćer udaje, to je kakti da bi zgorel! Nek ti negdo vumre, opet, strošek."

Janica je preminula. Smrt nas sve čeka, no nitko ne zna kada će mu doći sudnji dan. Čak i oni koji boluju od teških bolesti trude se preživjeti, jer život je lijep, i živjeti je lijepo. Ne sviđa mi se stav Janičina muža Marka, koji je nakon njezine smrti odahnuo, te otišao u svatove i zabavljao se. To odmah pokazuje da njegova ljubav nije bila iskrena, te da su se ljudi ženili iz interesa, ili pak da ne bi ostali sami. Smatram da je Marko zaslužio u brezi vidjeti Janicu, koja mu je utjerala strah u kosti tim prizorom, a iako je naumio srušiti to stablo, ipak nije imao snage i pobjegao je. Svatko nosi svoj križ, a Janica je svoj napokon skinula s leđa.

Silvije Strahimir Kranjčević: Pjesme

Providnost

Pjesnik u svojoj pjesmi ističe narodni motiv i pokušava prenijeti pouku. Govori o majci kojoj sin umire, a ona neprestano za njim žali, pa doživi iskustvo koje joj ipak ne pomogne da promjeni miščjenje. Temu određuje motiv, a to je i sam naziv ove pjesme.

1. strofa: "Hranila je čedo majka/Kroz tri ljeta kojekako:/O preslici i o ruci,/Malo čedo prenejako." Pjesnik ističe da je majka svoje dijete odgajala nejednako; nekad dobro, nekad loše.

2. strofa: Jednog petka dijete iznenada osjeti fizičku bol, što je izazvalo smrt.

3. i 4. strofa: Zbog smrti voljenog joj djeteta, majka godinama žali za njime. Tugu, bol i suze nakon punih sedam godina prekine dolazak majčinog spasa- Anđela božjeg.

5. strofa: "Već su Bogu dodijale/Materinje teške suze;/Ako ti je sinak umro,/Bog ga dao, Bog i - uze!" Anđeo božji pokušava majku utješiti istinom.

6. strofa: Pjesnik stihovima "I što nebo od vas radi,/Ako radi, to i znade" želi poručiti da treba slijediti vjeru i ne dopustiti da se itko protivi Božjoj volji, jer On je svemoguć.

7. strofa: Anđeo božji majci pokazuje da je dug put do istine i sreće, no ona i dalje nestrpljivo, tužnog koraka želi saznanje.

8. i 9. strofa: "I taku su jadni došli/Na brežuljak neki mali-/Tu je noćni vjetrić zibo/Jedno tijelo na vješali'-" Pjesnik prikazuje trenutak kada majka ponovno ugleda svoje voljeno dijete, nakon sedam godina muke, boli i patnje, te dugog i trnovitog puta tužne majke.

10. strofa: "Evo-reče anđel boži-/Takav bi ti sinak bio,/Pa otari svoje suze;/Bog je tebi dobro htio.-"

11. i 12. strofa: Iako je pjesnik anđela poslao da nauči pouku sve koji ju u ovoj pjesmi ne vide, isto kao ni majka, pjesma dobiva svoje pravo značenje. Stihovima "A majka je grlit stala/Svoje čedo o konopu;/Ljubila mu hladne ruke,/Ljubila mu hladnu stopu" pjesnik ističe neznanje, što ga zgraža, jer ni nakon uvida u nepoznato ima ljudi koji u Boga ne vjeruju i pravu pouku, odnosno, poruku, ne shvaćaju.

U zanosu

Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi govori o željama i osjećajima koje svaki čovjek u sebi nosi, a motive veže uz znatiželju i nestrpljivost. Temu pjesme određujem po pjesnikovoj želji da živi i sazna svoju sudbinu. Pjesma ima osam strofa koje su osmerostih.

1. strofa: Pjesnik je nemiran i želi znati razlog. Želi živjeti kao običan smrtnik koji zna da će i njemu jednom doći kraj.

2. strofa: "Što je ovo, što me nosi,/Kud se diže hitra lasta,/Što je ovo, te me vitla/Kao bura uvrh hrasta?/Otkud meni smijeh divlji,/A što opet sve me zebe,/Otkud ono- te mi dođe,/Pa ne poznam sama sebe?" Pjesnik je svjestan da ne može znati odgovore na sva pitanja no svejedno je znatiželjan.

3. i 4. strofa: Pjesnik se raspituje o svome životu i dobiva dva različita odgovora.

5. strofa: "(...) Pošao sam do vidara,/Pričao mu svoje jade;/Molio ga- mudru glavu-/Odoljena da mi dade./Mjerio me na dva stakla,/Sve od glave pa do pete;/Reko mi je: Pravo vam je,/Kad živite bez diete."

6. strofa: Pjesnik pokušava naći odgovore u vjeri, no bezuspješno.

7. i 8. strofa: Pjesnik pronalazi odgovor i shvaća da svaki čovjek u sebi ima osjećaje- one dobre i one loše. Odnosno, ima vrline i mane. On svoj nemir naziva "divlji vulkan sred njedara" i opisuje ga kako vrije, bjesni i prijeti.

Po pučini

Silvije S. Kranjčević spoznaje granicu između života i smrti, a slomljeno i povrijeđeno srce u pjesmi naziva izgubljenim, lutajućim.

1. strofa: "Po pučini čamac klizi,/U njem voze srce neko;/Sustalo je pa je stalo/Lutajući predaleko."

2. strofa: Pjesnik sebe poistovjećuje sa srcem koje je "ljubilo, vidjelo/gdje se grle raj i pako/Umrlo je prije smrti", što daje do znanja da je povrijeđen i ne želi živjeti.

3. strofa: "Ispod lipe kopat će ga,/Gdje se hitre ptice ljube;/Onamo će mrtvo slušat/Golubice i golube."

4. i 5. strofa: Pjesnik je izgubljen, mrtav. Smatra da se nikada ne će oporaviti, već će vječno ostati u tom stanju zbog nemilog mu događaja.

6. strofa: "I kad jesnom nad njim jekne/Strašna truba zadnjeg dana,/Iz tog groba zaplakat će:/Pustite me zakopana!"

Alaj mi se činiš vedra

Pjesnik iskazuje svoje veselje i radost, koje katkad prekida tuga. Smisao pjesme je u želji i lijepim događajima, koji život čine ljepšim i ugodnijim.

1. strofa: "Alaj mi se činiš vedra,/Alaj mi se činiš laka,/Moja dušo- tvoja njedra/Satkana su od oblaka;/Pod oblakom raj se krije,/U raju se suze suše.../Bar kadikad tako plaća/Očajane nebo duše!"

2. strofa: Pjesnik opisuje svoju dušu koja je istinska, pravedna, neiskaljana, no ističe da će se pokvariti ako se preda grijehu.

Vladimir Nazor: Izbor iz djela

Hrvatski jezik

Nazorova pjesma govori o hrvatskom jeziku kroz koji je pjesnik proživio svoj život. Pjesnička tema je jezik Hrvata, a motivi su ljubav prema svojoj zemlji i rodu, te ponos svojim krajolikom i Jadranskim morem, te tradicija, povijest i kultura.

1. strofa: Pjesnik govori o drevnom jeziku Hrvata pa kaže: "u tebi ja sam v'jek svoj proživio, drevni i l'jepi jeziče Hrvata." Ističe kako ga je učio od rođenja i uz trud osvojio.

2. strofa: Nazor ističe krajolik Republike Hrvatske kroz koji ga je hrvatski jezik poveo. Govori o gorama i dolinama, ističući da je svuda slušao njegov glas.

Citat: "Povede ti me i gdje nisam bio/na vrhu gore i na kraju gata/u kolibici, u kući od zlata/svuda je meni glas tvoj žuborio."

3. strofa: "Htio sam biti glazbalo, na kome/zvuče ko žice, mirišu ko cv'jeće/rojevi r'ječi u govoru tvome."

4. strofa: Stihovima "Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, da u tebi dišem i da živim s tobom, i onda kad me više biti ne će" Nazor izražava želju da hrvatski jezik ostane prisutan kraj njega, u njegovom tijelu i životu i nakon njegove smrti, zbog iznimnog poštovanja i divljenja prema svome materinjem jeziku.

O jeziku

1. stofa: "O njemu, da! O čarobnome vrelu,/Što davno ključa iz šikare naše/I snagu svoju razmaho je c'jelu/Kada ga st'jenje i glib zatrpaše!" Nazor govori o hrvatskom jeziku koji je nastao prije mnogo godina i održao se do danas, no uz mnogo prepreka koje je savladao.

2. strofa: "On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,/Kroz zlato njiva, zelenilo paše;/Na vatru nalik lije svjetlost vrelu/U sve nam sude, čuture i čaše." Hrvatski se jezik proteže duž Republike Hrvatske, kroz različit krajolik i kulturu, te kroz različit način života.

3. strofa: Pjesnik strahuje da će njegov materinski jezik propasti, pa kaže: "ne znamo da l' smo gradili mi njega, il on je nama svoju dušu dao, a sada, nov kad mulj i suša pr'jeti."

4. strofa: "U ovom lomu i gaženju svega,/Još nikad Hrvat nije bolje znao,/Da mu je s njime živjet i umr'jeti."

Zrikavac

1. stofa: Pjesnik primjećuje promjenu u pjesmama noćnih zrikavaca koje sluša svaku večer kako pjevaju u njegovom vrtu. Uviđa da jedan od starijih zrikavaca griješi u taktu i kvari ritam pjesme. Pjesnik shvaća da nije sve u redu, što ga zabrinjava. "Sinoć, u mom vrtu punom mjesečine,/Na koncertu noćnih zrikavaca, nije/Bilo sve u redu. -Jedan od starijeh/Gr'ješio u taktu, sviro bez sardine."

2. strofa: "Note su mu bile sad tiše, sad jače,/Sad ko glas što daje oštećeno zvono/Kidale se naglo, drhtale su bono/Ko jecaj u grlu kad se ljuto plače."

3. strofa: Stihovima "zapeo bi, stao, da počne još gorče- a ja nisam znao" pjesnik pokazuje izrazitu zabrinutost zbog starijeg zrikavca.

4. strofa: "C'jelu noć sam slušo njegov pjev. I sve sam/Jasnije osjećo od čega je meni/Tromost, što me hvata, srh, što me ledeni/I taj drug najgori mojih noći: Nesan"

5. strofa: Pjesnik pronalazi mrtvog zrikavca i uviđa jesen ispred svojih vrata. Shvaća zašto stari zrikavac nije pjevao kao prije, i žali za njime.

Štap

1. strofa: "Da imam sina, štap i torbu dao/Jednom bih njemu, pa mu reko: -Idi!/Sav sv'jet obiđi. Što ti oko vidi,/Nek nije duši ostaviti žao." Pjesnik izražava svoju zamisao, plan, kojim daje do znanja da bi bio strog, ali pravedan otac. Govori da bi sina odgojio i naučio bolje nego što je i sam bio odgojen i više nego što je i sam znao. Daje do znanja da nije znao iskoristiti svoj život kako je htio.

2. strofa: "S dovrima dobar, a ni s kime zao,/Svog srca glasa nikad se ne stidi./Pusti nek vrcnu ko kremen-hridi/Iskre, što prosut ja ih nisam znao."

3. strofa: Pjesnik pokazuje želju kojom bi njegov sin bio svemoguć i uporan, odlučan.

4. strofa: Stihovima "A kad se vratiš iz daleka sv'jeta, dok stablo moje jedva lista s mukom, i štap će tvoj u ruci da ti cvjeta" Nazor govori da je svijet ostao u rukama mladih, koji moraju imati cilj i biti ambiciozni kako bi stvarali bolju okolinu, te izgradili ljepotu i svježinu na Zemlji. Pjesma govori o životu i stvaralaštvu, novom životu i smrti, te nam daje pouku i nauku o življenju.

Francesco Petrarca: Rasute pjesme (Izbor iz Kanconijera)

Kanconijer je zbirka pjesama posvećenih Lauri, udatoj ženi u koju se pjesnik zaljubio, ali i zbog koje je izrazito patio. Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je nastao tijekom Laurina života, a drugi poslije njezine smrti. Osnovni motiv je ljubav, a temu određujem prema pjesnikovoj patnji i nesreći u toj silnoj zaljubljenosti. Zbirka je pisana kronološkim tijekom, tako da se mogu prepoznati događaji, odnosno svi pjesnikovi osjećaji od prvog trena, pa sve do zadnje pjesme u kojoj Petrarca moli Djevicu da ga primi u vječni mir.

Citat: "Djevice, ako ti žao/krajnje je ljudske bijede igda bilo/molbu mi čuj, jer tvoju pomoć treba,/spasi me, grijehu se dah,/premda sam prah, a ti kraljica neba."

Posebno su mi se svidjele dvije pjesme: jedna za života gospođe Laure, a druga poslije njezine smrti.

Za života gospođe Laure

V. pjesma

U ovoj, V. pjesmi Petrarca izriče pohvalu svojoj voljenoj tako što u pojedinim stihovima ističe određena slova, odnosno, prikazuje nam igru riječi čiji je rezultat ime Lauretta.

1. strofa: Na početku stiha ističe se i početak imena gospođe Laure u riječima koja joj izriču hvalu.

2. strofa: Nastavlja se igra riječi, u kojima se može otkriti da se radi o Lauri.

3. i 4. strofa: "Tako se hvaLA, URES i sklad krije/u svakom slogu kada tko spomene/onu što od svih štovat valja prije:/samo što možda Apolonu nije/drago da dičit grade zimzalene/i smrtni jezik preuzetno smije."

Nakon smrti gospođe Laure

CCXIV. pjesma

Ova pjesma odiše tugom i preokretom. Petrarca je saznao da je gospođa Laura umrla i sada osjeća da se mora okrenuti Bogu.

Citat: "Jer, videć dnevno kako k smrti brodim,/tisuć sam puta tražio od Boga/krila, kojim od svoga/zatvora zemnog um se k nebu vije."

Petrarca u očaju shvaća koliko je griješio misleći na slavu, a ne posvećujući se Bogu i vjeri, te želi prigrliti istinu i napustiti drugu, lošu stranu života. Na kraju pjesme govori da mu je skoro završio život, odnosno, da je skoro umro od tuge, ali je ipak tu.

Citat: "Jer, blizu smrt dok stoji,/ja tražim način, nov da život imam,/i vidim bolje, a goreg se primam."

Giovanni Boccaccio: Dekameron

Dekameron je zbirka od sto novela koje u deset dana pripovijeda sedam djevojaka i tri mladića. Sama riječ dekameron dolazi od grčkih riječi deka hemeron, što znači deset dana. Tih deset mladih ljudi 1348. godine bježe iz Firence zbog kuge koja hara gradom, te odlaze na selo, gdje žive u zabavi i poštenju. Svaki od njih pripovijeda po jednu novelu na temu koju odrede kralj ili kraljica tog dana. Jedino prvi i deveti dan nemaju određenu temu.

Citat: " (..) pošto su odslušale službu Božju u crnini, kako je priličilo tom vremenu, našlo sedam mladih gospojakoje su sve međusobno bile povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, od kojih nijedna ne bijaše navršila dvadeset i osmu godinu života, niti bijaše mlađa od osamnaest, svaka od njih mudra, i plemenite krvi, i krasnoga stasa, i lijepoga vladanja, i ljupke neporočnosti."

Tako se u drugom danu pripovijeda o hirovima sreće, u trećem o ostvarenim ljubavnim željama, a četvrti dan sadrži neke tragične zgode. Peti pripovijeda o ljubavima sa sretnim završetkom, šesti je posvećen brzim i duhovitim odgovorima, sedmi podvalama, a u osmome se govori o raznim šalama. Deseti, zaključni dan obuhvaća novele o velikim i plemenitim djelima. Znači, dvije su bitne teme Boccacciova djela: ljubav i inteligencija.

Citat: "Ljubeći je silno i čineći sve što mu je bilo u moći da mu i ona uzvrati osjećaj, često joj je radi toga slao poruke, no uzalud mu bijaše nastojanje."

Prvi dan, prva novela

Citat: "Ser Cepparello lažnom ispovijedi obmane pobožna fratra te umre; i premda je za života bio veoma zao čovjek, nakon smrti proglase ga svecem i nazovu sveti Ciappelletto."

Ser Cepparello bio je veliki prevarant iz Toscane, koji je u svome životu činio mnoga nedjela pa je zbog toga bio najveći grješnik toga doba. Bogati trgovac Musciatto Franzesi ga je unajmio da od Burgunđana utjera dug, no ovaj tamo oboli i pristaje na ispovijed koju su od njega tražili lihvari. Ciappelletto fratru priča grozne laži, sve kako bi u miru umro, a ovaj to ne shvaća.

Citat: "Oče moj, bio sam stekao navadu ispovijedati se svakoga tjedna barem jedanput, ne spominjući da ih je dosta bilo kad sam se ispovijedio i više puta, no istina je, otkad onemoćah, ima tome već osam dana, da se ne ispovijedih, toliko me je bila bolest obuzela."

Fratar mu je dao odrješenje i posljednju pomast. Nekoliko sati kasnije Ciappelletto je umro i fratri ga zakopaše u dvor u samostanu. Od tog ga trenutka narod slavi i dan danas.

Vesna Parun: Poezija

Prva ljubav

Vesna Parun u svojoj pjesmi govori o najljepšem osjećaju – ljubavi. Izražava svoje osjećaje: strah, nervozu, čuđenje, nestrpljivost, pa je tema: ljubav. Pjesma ima 5 strofa od kojih su dva katrena, jedna tercina, jedan distih i jedan peterostih. Motivi su vezani uz osjećaje.

1. strofa: Parun opisuje okolinu u stihovima: „u šuštavoj travi blizu raskršća“ i izražava svoje osjećaje. Stihovima „sjedim nemirna srca i čekam/onog kojemu noćas dadoh, bezazlena,/preplašena pticu svoje ljubavi“ daje do znanja da ljubav nije jedinstvena, te da je voljeti teško, no i ispunjavajuće.

2. strofa: „U žarko crvenoj mahovini brijega/već se zapliće jesen./Zatišje jezera raste iz polusjena.“

3. strofa: Pjesnikinja pokazuje zabrinutost i nervozu u iščekivanju svojeg voljenog. Iz strofe se može vidjeti požrtvovnost i naivnost pjesnikinje.

4. strofa: „S tamnih polja dopire šapat noći./O srce moje! Ne slušaj šum trava./U tugu će te odvesti./Pogledaj:/voda je nestalna.“ Strah je vidljiv. Pojavljuje se nesigurnost i pjesnikinja se pokušava primiriti u nadi da se neće razočarati. Vjeruje u ljubav.

5. strofa: „A ptice odlaze daleko preko brijega/za hladnim suncem.“

Bila sam dječak

Pjesma govori o izgubljenom sretnom stanju, životu pjesnikinje. Nešto se dogodilo i prekinulo to stanje. No, pjesnikinja smatra da je njezino stanje bilo bezspolno i ona to drži prirodnim. Pjesma je napisana u prošlom vremenu.

1. strofa: „U mjesečinu me je skrila/večer, utrnuvši svijeće./Svu noć sam zamišljena snila/u modroj šumi kroz drveće.“

2. strofa: Smisao strofe je u stihu „bila sam zrno rumena grožđa“, te u „lisica utekla iz gvožđa“. To nam govori o pjesnikinom bezspolnom stanju i lukavosti, pomoću koje je bježala od svoje ženske sudbine.

3. strofa: Parun stihovima „što nisam bila, što nisam smjela“ govori o ograničenosti njene mogućnosti življenja, koja je i razlog njezinog bijega od sudbine.

Ropstvo

Vesna Parun govori o grješnici, ženi koja je činili pogreške u svome životu. Njezina pjesma podsjeća na problem svih žena kada se zaljube, a to je odanost i predanost nekoj osobi. No, ta osoba ne zaslužuje ljubav jer ne zna poštovati niti ljubiti; nije joj stalo do osobe koja joj se preda. U ovoj pjesmi žena se sama sebi gadi, no želi se promijeniti; želi postati bolja i čvršća osoba koja će prebroditi sve prepreke i oduprijeti se zlostavljanju.

1. strofa: „Žena sam. Moja ispovijed prastara i tamna/drhtala je neizgovorena/pred nepomičnom savješću planina./Stanite, zvijezde,/dok pjevam i ženi i orlu/koji je uzletio u modrine.“ Pjesnikinja himnu poistovjećuje s istinitim događajima, a orla smatra svojim spasom, bijegom od problema.

2. i 3. strofa: Parun govori o svojim iskustvima u ljubavi za koju ne želi da se javno objavi jer osjeća sram. Kaže da ju tada nitko i ništa nije sprječavalo u svojim naumima, a sada osjeća veliku krivnju.

4. strofa: „Ljubav je bila jača od mene./Moje tijelo je strepilo/dodirujući sreću, kao cestu otkritu/koja izmiče u nedogled.“ Pjesnikinja opisuje spolnost.

5. strofa: Pjesnikinja želi da sve žene koje „troše suze za svaki rastanak, za svaki cvijet; čuvaju bedra za najveću bol i ostaju ponižene pred sudbinom“ spoznaju istinu i stvarnost; da se oporave od svake patnje i boli, te da joj pomognu.

6. strofa: „Ja nisam ništa mudrija od vas. Moj put/isti je kao put vodonoše/ koji ne može izbjeći strminu izvora/i počinkom ne umanjuje jaram svoj./Gledajte moja ramena. Ožiljci/na njima isti su kao i vaši./I bore oko mojih usana/gorke su od godina strpljenja/i od pelina šutnje.“ Pjesnikinja iznosi problem zlostavljanja.

7. i 8. strofa: Pjesnikinja traži od zlostavljanih i povrijeđenih žena da se ne skrivaju zbog straha, već da pokažu hrabrost i suoče se s problemom; i govori o orlu kojeg poistovjećuje sa slobodom.

9. strofa: „O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,/šta mi je da pregorim nekoliko proljeća/nekoliko izvora, i žetve najljepše/koje se neće vratiti nikada!“

10. strofa: „Bila sam odana drvetu ljubavi./I plakala sam kada bi vjetar/zatresao krošnje u nevrijeme.“ Parun voljenu osobu poistovjećuje s „drvetom ljubavi“ kojemu je bila odana, a njegovo fizičko zlostavljanje naziva „vjetrom koji zatrese krošnje u nevrijeme“.

11. strofa: Stihovima „ljubav je bila jača od mene./A čovjek bio je hram“ govori o jačini, silini svojih osjećaja prema njemu, kojeg povezuje s hramom jer je bio snažan i uvjeren u svoje postupke.

12. strofa: Žena se skrivala od njega dok je spavao i razmišljala je o bijegu od njega, no kada bi se ustao, njezina je hrabrost splasnula i dopuštala bi mu nova zlodjela.

13. strofa: „Govorila sam da moju mladost/još nije dodirnula noć./I skrivah suze, da bi mi vjerovao.“

14. strofa: Događa se obrat. Pjesnikinja postaje sretna i svima daje to do znanja, uvjerena u veliku ljubav svojeg voljenog. Sebe poistovjećuje s „visoko raskriljenom pticom“ i pokazuje svoju sreću i ponos.

15. strofa: „I grlili su me odsutno/i mrzovoljno. I svlačili me/kao krivca, ne kao ženu./I te noge su me gazile, te ruke su me bičevale,/ta usta narugala su se cjelovima./Ali ja sam se smiješila i dalje/postaojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila./Govorila sam da su dobri i mudri/i skrivala suze, da bi mi vjerovali.“ Pjesnikinja ljubomorne i zavidne osobe opisuje kao osobe koje su je „gazile i bičevale“, a ona ih je ljubila i poštovala.

16. strofa: „Zatim su me milovali/kao kraljevi robinju najdražu./A ja sam u njihovim rukama osjećala/usplamtjeli žar biča. I u njihovu glasu/zavijanje vukova u divljini.“

17. stofa: Pjesnikinja ljubomorne i ohole ljude uspoređuje s krvoločnim životinjama – vukovima, opisujući njihov karakter; a sebe naziva „plijenom“.

18. strofa: „A oni su i dalje gledali spokojno/u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,/i za koju mislim da bijaše orao/što je kružio nad dolinama.“

19. strofa: Pjesnikinja želi biti „zlatna ptica“, „orao“, kako bi bila slobodna i svim ljudima pobjegla.

20. i 21. strofa: Pjesnikinja svoju tugu pretvara u smijeh, kako bi se uzdignula i pokazala da se ne boji krivih pogleda i ogovaranja.

22. strofa: Pjesnikinja pokazuje čuđenje i iznenađenje, te ovim stihovima opisuje izgled i karakter voljene joj osobe: „Čudila sam se tom putniku podmuklom...“; „I traži noćište na pragu žene./I želi da mu pjevam uspavanku.“

23. strofa: „I odvrgnula sam svoje lice/da želju na licu njegovu ne vidim./I prestala se smijati.“

24. strofa: „I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno./Odoh na put žalosni, da budem pjevač lutanja.“

25. strofa: „Ja više ne tražim. I ne vjerujem.“

26. strofa: Pjesnikinja je očajna i razuvjerena u svoju ljubav. Bolno se prisjeća svih patnji i voljenog uspoređuje s vukom.

27. strofa: „Zato, mladići iz moje doline,/ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi/krotka i pokorna kao srna./Ni kad vas napajam i tetošim,/ni kada ištem vašu vjernost,/u zamjenu za proljetni oblak u visini,/za oluje mog promijenljivog srca.“

28. strofa: Parun upozorava muškarce da joj se ne približuju niti ju zavole, jer će ih napustiti i tako povrijediti. Time želi naglasiti strah zlostavljane žene od muškaraca.

29. strofa: „Ja ću ga napustiti/u čas kada tama obavija polja./Uspravit ću svoje lice/i stresti cvijeće kojim ste me okitili.“

30. strofa: „I drhtat ću, jer je stablo u daljini/veličanstveno, a vaša ljubav ništavna./I vaši ognjeni pred ognjem zore/kržljavi i turobni.“

31. strofa: Parun zaljubljenima savjetuje da ju ne slušaju jer je činila velike pogreške zbog ljubavi.

32. strofa: „Ali pjesma postade orao/i napušta svoju dolinu.“

33. strofa: „Put modrih gora lete orlovi/i ne okreću se.“

34. strofa: „To je ispovijed žene i robinje./Pjesma, zapjenjen val/zauzdan suncem.“

Opiranje dokolici

Parun govori o boli, razočaranju, patnji, tuzi, neshvaćanju i bezvoljnom življenju, zbog nekog događaja koji ju je povrijedio.

1. strofa: „Ja još letim sli slomljenih krila/Moja samosvijest lovca već se neosjetno/okreće put mene i na tragu/vlastitoj duši ne može da klone/niti da se usprotivi. I nema ekstaze/koja bi me spasila od stvari.“ Pjesnikinja pati i to vrlo izražajno opisuje. Njezina je duša slomljena i spasa nema.

2. strofa: Parun sebe i svoju dušu poistovjećuje s ukranom jabukom na stolu i govori da trune.

3. strofa: „Ja još letim ali slomljenih krila.“

4. strofa: „O zašto se tako neumoljivo/naviknuh da živim.“ Pjesnikinja se pita o svom živtu i kaje se zbog svojih postupaka.

Sofoklo: Antigona

+ poseban zadatak: Hrvatskim glumcima dodijeliti uloge likova iz "Antigone".

Antigona je Sofoklova tragedija iz 5. st. koja je podijeljena u sedam činova, a radnja je smještena u Tebi, antičkom gradu, za vrijeme vladavine Kreonta. Tema može biti "nošenje Antigone s boli i patnjom" ili pak "sukobljavanje Božjih i ljudskih zakona". Antigona je zapravo tipično grčko žensko ime, ona je vrlo hrabra i odgovorna, ali i vrlo osjetljiva i ranjiva osoba. može nam poslužiti kao primjer ljudske svjesti i odgovornosti. Poistovjećujem je s hrvatskom filmskom, televizijskom i kazališnom glumicom Bojanom Gregorić Vejzović. Bojana je UNICEF-ov veleposlanik dobre volje za Hrvatsku, a Antigona je humana osoba koja se suprotstavlja zakonima vlasti.

citat, 9. str.: "Uz moju pomoć hoćeš li mrtvaca dić?" Antigona se bori za pravdu i moralne zakone, pa ne mari za kraljev proglas, a njezina je sudbina samo nastavak loših događaja u njezinoj obitelji, koji počinju s ocem edipom koji je od djetinjstva praćen prokletstvom. Naime, Edipov je otac Laj na sebe navukao prokletstvo jednom otmicom, a ubio ga je sam Edip koji se nakon toga oženio vlastitom majkom i s njome imao četvero djece: Antigonu, Izumenu, Eteokla i Polinika. Kreont je tebanski kralj, okrutan čovjek, koji zastupa zakon bez obzira na osjećaje i porodicu, a postovjećujem ga s kazališnim i filmskim glumcem Zijadom Gračićem, zbog njegovih uloga negativaca u hrvatskim sapunicama.

citat, 17. str.: "A brata njeg'va - Polinika mislim ja - ,/Što ko bjegunac vrativ se domaju nam/I roda našeg bogove baš do truna/Popalit vatrom htjede, htjede krvi se/Gle naše bratske napit, robljem vodit nas - ,/Za njega gradu evo ja proglasih sad,/Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka/Bez groba nek mu tijelo pusti pticama/I psima da ga žderu - grdno pogledat!" U trećem činu Antigona je završila u pritvoru, gdje obrazlaže motive i povod svoga postupka, što je brata zakopala, a Kreont, njezin ujak ju uvjerava da je u krivu.

citat, 32. str.: "Al bila sestre moje kći il' bliži rod,/No sve je ono, što nam kućni štiti Zeus./Ej ona a ni sestra ne će smrti mi/Umaći najgoroj!Ta i nju jednako/Ja krivim, da o ukopu je radila." U četvrtom činu Hemon, Antigonin zaručnik i Kreontov sin, pokušava oca uvjeriti da je u krivu zbog prevelike ljubavi koju gaji prema Antigoni. Hemon je bio razapet između ljubavi prema njoj i štovanja prema ocu, ali ipak je ljubav nadvladala štovanje. Poistovjećujem ga s hrvatskim glumcem Mariom Mlinarićem, zbog iznimne dobrote i humanosti kojom zrači, te zbog pozitivnog gledanja na svijet iako je proživio nekoliko teških trenutaka u svome životu. No, Hemonova je sudbina bila tragična, isto kao i Antigonina. Oboje su završili mrtvi, a Kreont je tek tada shvatio kakvu je grešku počinio i pokajao se, te se počeo ljutiti na nesklonost bogova.

citat, 83. str. "Vodite odavde čovjeka ništava,/Tebe što, sinko, nehote pogubi,/Tebe i onu, a jadan ja! Ne znam kud,/Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se./Što je u ruci, sve nakrivo ide mi, /Na glavu se teški udes gle obori."

Ivana Brlić - Mažuranić: Priče iz davnine

Regoč
Regoč je zapravo vilenjak silno jak i golem, kojega spominje dubrovački pisac Đrođić u svome Marunku. Ivana Brlić - Mažuranić o Regoču govori da je golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi, velike glave kao najveći badanj i brade kao stog kukuruzovine.

62. - 87. str.: Prilikom čitanja knjige shvatila sam vrlo važnu poruku koju nam Ivana Brlić - Mažuranić prenosi - ne trebamo, ni ne smijemo biti previše znatiželjni i nestrpljivi, pohlepni i sebični, niti zli i oholi jer je to kažnjivo od Božje strane. Kosjenka, lik ove priče, bila je jedna mala vila, vrlo vesela i znatiželjna koja je zadirala u Božje tajne i htjela je otkriti sve što je Bog ostavio da bude skriveno, što ju je zamalo koštalo života. Ona je spletom okolnosti tijekom svoje zaigranosti došla među srušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima, te tamo susrela Regoča i silno se začudila njegovim izgledom. Nakon što ga je probudila i razgovarala s njim, uspjela ga je nagovoriti da se upute prema krasnom kraju, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja. Uz pomoć svojih bisera koje joj je majka dala u oblacima prije negoli ju je pustila da ide na zemlju, te uz Regočevu snagu savladali su mnoge prepreke i našli se pod zemljom, gdje su otkrili mnogo zanimljivosti i zbog znatiželje se razdvojili, ali naposljetku, ponovno su se ujedinili nakon što je Regoč spasio Kosjenku od smrti, te se još više zavoljeli. Zatim su se našli na željenom im mjestu - u krasnom kraju među zlatnim poljima gdje su se susreli s novim problemima. Tamo su upoznali čobane i čobanice, te uvidjeli da su dva sela i dva kotara u teškoj svađi i između njih vlada velika mržnja. Nakon što su se upoznali, sprijateljili se i razveselili s djecom, te potrošivši sve bisere na radost i veselje, Regoč i Kosjenka su od mudrog djeteta Lilja saznati da će se dogoditi veliko zlo jer će starješine njihovog sela urušiti nasip vode Zlovode, u nadi da će se susjedno sele potopiti, a njihovo ostati netaknuto, no nisu svjesni da će potopiti i svoje selo, te udaviti sebe i svoje suseljane. Tako i biva - cijelo njihovo i susjedno selo potopi Zlovoda, mnogi preminuše, a iako živi, čobani i čobanice, zajedno s Liljom, Kosjenkom i Regočem se nađu u opasnosti. Nakon mukotrpne i dugotrajne borbe sa Zlovodom, oni se spasiše, te susreću baku i djeda, odnosno šukunbaku i šukundjeda koji su jedini preživjeli potop, jer su se zahvaljujući svojoj mudrosti i promišljenosti popeli na tavan, tako se spasivši. Potom je sve u selu prošlo dobro, jer su djeca slušala savjete šukunbake i šukundjeda, te osnovali jedno selo. Kosjenka živi s njima. Regoč se vratio u svoj pusti Legen - grad, gdje danima sjedi, broji kamen i Bogu se moli da ga više nikad nikamo ne odvede.
Moje mišljene o bajci Brlić - Mažuranić je pozitivno. Izrazito mi se sviđa poruka koju nam ona poručuje. Priču uljepšavaju stilska izražajna sredstva, a najistaknuiji su epiteti kao: "lijepa ljetna noć", "zlatna kosa", "bijela sela", "bijeli golubovi", "velika voda", "čudesan i silan grad", "ogromni plašt", "blijedo i slabo sunce", "crni mrak", "silan čovjek", "oružje junačko", "tanke diljke", "teške demeskinje", "tanki štapić", "zlatna polja", "koralj crveni", "jantar žuti", te usporedbe: "u toga čovjeka glava velika kao najveći badanj", "brada kao stog kukuruzovine" i "a svjetiljka plane tako jasno kao da zlatom gori".

Šuma Striborova

87. - 100. str.: Priča započinje dolaskom nekog momka u šumu Striborovu, koji nije znao da je ta šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju.

citat, 87. str.: "Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova djeovojka, nego sva sreća ovoga svijeta." Nakon što je nasjekao drva, momak je sjeo na panj, a iz njega je izišla zmija, koja ne bijaše prava zmija, već ljudska duša koja je zbog zlobe i grijeha ukleta, a mogao ju je osloboditi samo onaj koji bi se s njom vjenčao.

citat, 87. str.: "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotov da bih je i kući ponio - progovori momak od šale." Zmija uvidi priliku, pretvori se u lijepu djevojku i zatraži od njega da ju oženi, jer uviđa da momak nije obdaren pameću. Momak, ne uvidjevši da joj je od zlobe u ustima ostao gujin jezik, pristane i odvede ju kući, te upozna s majkom, no majka odmah vidi jezik i upita ga:

citat, 88. str.: "Nije li ono guja?" To sina iznenadi i prestraši, te on zamrzi svoju majku. Nekoliko puta nakon dolaska, snaha pokuša ubiti svoju svekrvu, no bezuspješno jer joj nije vrijeme smrti, a sin podrži svoju ženu, što baku razočara. Nakon što joj zabrani da sinu okrpa košulju, starici se posve otuži srce, te ona ode pred kuću i pomoli se Bogu:

citat, 90. str.: " - Bože moj, pomozi mi! Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava, jer je umilne ćudi." Starica okupa dijete i zauzvrat dobije svežanj luči. Uvečer, snaha kaže baki da će poći u goste kumi, te joj naredi da ugrije vode dok se vrati. Kad oni odoše, baka ostane sama pa potpali oganj na ognjištu, odakle izađu Domaći, mali kućni dusi. Baka se razveseli i poigra s njima, te ih zamoli da joj pomognu razotkriti snahu. Oni pristadoše, no plan im se izjalovi kad sin i cijelo selo spoznaju istinu, ali se sin odbije pomiriti s majkom, već ju izbaci iz kuće.

citat, 95. str.: "Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove." Sin shvati kakav je grijeh počinio izbacivši majku iz kuće, te prevari ženu da ju krenu slijediti kako bi vidjeli njezinu smrt.

citat, 95. str.: "A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takva studen da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!" Baka se silno razveseli, te ih zamoli za pomoć, a Malik Tintilinić, jedan od najživljih Domaćih joj predloži da posjete Stribora, starješine šume.

citat, 96. str.: "I domah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove." Nakon što ga pronađu usred šume, sjedeći u dubu tako velikom da je u njemu bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, Domaći zamole Stribora da pomogne baki i ispričaju mu njezinu priču. Stribor ponudi baki život u mladosti u svome selu, kako bi zauvijek bila sretna, no ona ne prihvati njegovu ponudu, zbog brige za sina.

citat, 98. str.: "Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već jednom rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora: -A što će biti od mog sina?" Stribor se iznenadi njezinim pitanjem, te joj kaže da će ostati u svom vremenu, te da ga ona neće ni poznavati, no čim to čuje baka, u potpunosti odbije njegovu ponudu, jer joj je bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta. Kad je baka to izrekla, zanjiše se čitava šuma i nestade u tren oka u ogromnom dubu, koji proguta i Stribora i dvore i selo, i snahu koja se pretvori u guju te uteče u rupu, a majka i sin nađoše se sami usred šume. Napokon se pomire; sin se pokaje, a majka i Bog mu oproste.

citat, 99. str.: "Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše dovela Domeće u kuću. - Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tinitilinić u zimnije večeri rado na ognjište dohodi."

Bajka mi se jako sviđa jer nam poručuje da dobro uvijek pobijedi zlo, te da ne smijemo biti pohlepni, zli i sebični jer je to kažnjivo.

Marin Držić: Skup. Novela od Stanca.

„Novela od Stanca“ kratko je dramsko djelo Marina Držića koji nam na humorističan način govori o karnevalu i zbivanjima u Dubrovniku. Prvi prizor, odnosno ulomak nas upoznaje s mladim Dubrovčanima Vlahom i Mihom koji se sastaju i razgovaraju. Iako pomalo nerazumljivo i po mome mišljenju čudno pričaju, uz pomoć rječika shvatila sam stare riječi čakavskog narječja.

Citat, str. 82.: „Nut obraza od škrim'je! Što 'e taj brokjerina?“ U prijevodu: „Na licu ti se čini da si dobar mačevalac, što će ti taj štit?“ Iako kompliciranim riječima napisano, shvatila sam da Vlaho i Miho zapravo govore o šali koju žele napraviti i koja će se dugo pamtiti.

Citat, str. 85.: „Da' da mu kugodi novelu učinimo!“ I tako su Vlaho, Miho i Dživo Pešica napravili „novelu“, odnosno šalu sa Stancem, starim seljakom koji dolazi u Dubrovnik da bi prodao kozle,sir i grudicu, tako što su ga uvjerili u postojanje vila koje bi ga mogle pomladiti, a uz pomoć maškara obučenih u vile su mu zatvorili oči i zavezali ruke, uzeli sir, tele i grudu, te mu za to ostavili novac.

Zapravo mi se „Novela od Stanca“ i ne sviđa, no smatram da je šala uvijek dobrodošla, pogotovo u vrijeme maškara.

Vjekoslav Kaleb: Gost i druge pripovijesti

Gost je kratko prozno djelo Vjekoslava Kaleba, koji nas uvodi u primitivnu i elementarnu sredinu. U tekstu nam likovi nisu objašnjeni, već ih nakratko susrećemo dok pokušavaju otkriti identitet i osobnost famoznog gosta - psa. I dok ima pas odvraća pažnju svojom tajanstvenošću, mi uviđamo način života ljudi tijekom prošlog stoljeća, dok ni struja nije postojala. Ili pak je, no ljudi su bili presiromašni da si ju mogli priuštiti. Možemo biti sigurni da život nije bio lak, pogotovo ne siromasima.

citat, str. 11.: "Ono troje sjedi u mračnoj kući pod čađavim gredama: na kladi uz vatru Farme, za niskim stolom miješa kašu za večeru Mara, a na kovčegu uza zid čuči, vrebajući kao divlja mačka, kuštrava kći." Součavanje između psa i čovjeka, koje se javlja u ovom epskom djelu, unosi u ljude nemir i strah koji izaziva sukobe i zamršivanja kakva se u svakodnevnome životu često događaju. Pas predstavlja neku vrstu gospodara, ali i čovjekovog najboljeg prijatelja.

citat, str. 15.: "Sa kreveta, onako s visoka pogleda prisutne, kao da moli dopuštenje, onjuši sredinu postelje, izgazi, zavrti se tri puta, na običan pasji način, pa se smota - legne s njuškom pod repom." Pas predstavlja veliki misterij, a beznađe i tuga kojim okolina odiše, ostavljaju dojam koji mi se nikako ne sviđa.

citat, str. 11.: "Kad je posljednji zvuk zvona i titraj lagano zamro, zrak se opet isprazni i tišina složi sve stvari, pritisne ih k zemlji kao mrtve; obijeljen zid, zemljani pod, stari predmeti - krevet, niski sto na sredini, kovčeg uza zid, ognjište, bačva - umukli uplašeno. I susjedstvo se izgubilo nekud, kad ne dopiru iz njega glasovi." Iznenadan i prije neviđen gost, nenametljivo i tiho nestane, a ljudi i dalje ostaju zbunjeni ne znajući prave razloge njegova dolaska, ni odlaska.

Antun Branko Šimić: Preobraženja

Mučenik

Antun Branko Šimić piše o griješniku, mučeniku koji se mora iskupiti za sca zla koja je počinio. Pjesma je pisana slobodnim stihom.

1. strofa: "Iz gomile istupih/sam/i pozvah vas u zemlju:/Novi Život" Pjesnik je zgriješio u nadi da će mu život biti bolji i lakši. Želio je živjeti drugačijim, novim životom.

2. strofa: "Smijeh ruga samo jeknu/iz gomile/k mojem uhu" Suočava se s neshvaćanjem i odbacivanjem od ostalih.

3. strofa: "Pođoh sam/Al za mnom ravno uputiste Smrt"

4. strofa: Pjesnik umire u grijehu.

5. strofa: "Iz mog srca izniknuše/dva modra cvijeta ljubavi/u svijet"

Ljubomora

Pjesnik je suočen s velikim problemom koji se javlja u vezi, braku - ljubomorom. Iskazuje svoje osjećaje: žalost, tugu, bol, ljubav, bijes, nemoć, zbunjenost.

1. strofa: "Kad odlažah ko obično:/rastanak i žalost..."

2. strofa: Pjesnik želi voljeti i biti voljen, no želje su mu neostvarene.

3. strofa: "Na povratku sada vidim kako zbunjena/u neku knjigu krije neku sliku/i ćuti" Pjesnik uviđa da neće postići ljubav između njega i voljene, jer ona odsutno razmišlja o drugome i ruši mu iluzije, želje, snove i maštarije.

4. strofa: "Zašto vidim tvoje usne i cvjetove/blijede?"

Prva noć samoće

Pjesnik je suočen jer ga je voljena napustila. On osjeća tugu, no nije bijesan. Nema snage suočiti se s problemom, već se prepušta sam sebi.

1. strofa: "Crveni cvjetovi ljubavi/gore u noći"

2. strofa: "Prva noć kroz koju idem/sam"

3. i 4. strofa: Od silne ljubavi i ujedno nemoći pjesnik je slomljen. Ostao je sam i ne zna što će se dogoditi. U neizvjesnosti je.

Žrtve

Antun Branko Šimić ukratko opisuje nadmoć Boga nad nama ljudima, običnim smrtnicima. Poistovjećuje moć s Bogom protiv koje smo nemoćni i moramo odgovarati za svoja djela.

1. strofa: "Mi/svako iz svog sunčanog dana dolazeći/sretamo se na vratima noći."

2. strofa: Pjesnik stihovima "Noć je hram što plav i visok svijetli" iskazuje veličinu i važnost noći, koju poistovjećuje s Bogom.

3. i 4. strofa: "Naša tijela u dubljini noći/bukte/Žrtve bogu naše ljubavi"

Kako napisati dobar dnevnik čitanja lektira?

Evo nekih smjernica kako napisati dnevnik čitanja:

I način (opširniji; preporučava se za srednje škole):

Bilješke tijekom čitanja: bilježimo svoja zapažanja, misli, stavove, komentare, osjećaje. Bilježimo ih za vrijeme čitanja u obliku natuknica. Možete, tako, bilježiti što vas je nasmijalo, rastužilo, prepalo, iznenadilo, možete komentirati postupke likova, komentirati sam sadržaj, jezik kojim je tekst pisan, neobične rečenice ili riječi - tada, kao primjer, možete izdvojiti takvu rečenicu ili riječ, zabilježiti možete sve što vam padne na um čitajući djelo, a vezano je za taj tekst, možda ste nešto slično doživjeli ili čuli za takvo što, i to tada zabilježite! (Npr., Ero s onoga svijet:

- nasmijalo me kako je Ero prevario Turčina i Turkinju, mislim da je Ero vrlo mudar i snalažljiv čovjek

- nije mi jasno kako netko može biti tako naivan kao Turčin i turkinja

- iznenadio sam se kako se Ero brzo snašao u mlinu

- neke riječi ne razumijem, npr. ...)

Neka bilješke budu samo vaše, bilježite ih za vrijeme čitanja i neka ih bude od samog početka pa do kraja teksta!

Nema pogrešne ili netočne bilješke!

Mišljenje o djelu:

- treba napisati svoje mišljenje o djelu nakon što ga i pročitate

- uvijek je potrebno obrazložiti svoj stav, mišljenje

- ako vam se djelo svidjelo, tada napišite zašto. Ako vam se djelo nije svidjelo, također napišite zašto

- moguće je da vam se djelo jednim dijelom svidi, a jednim dijelom ne. Opet je važno da ne zaboravite napisati zašto.

(Primjer: 1) Djelo mi se svidjelo jer ima dosta smiješnih situacija i smiješnih postupaka likova. Uživao sam čitajući ovo djelo zato što volim šaljive priče ili djela u kojima ima humora. Zanimljivo mi je bilo pratiti likove i njihove postupke.

2) Djelo mi se svidjelo i zato što nisam imao problema s razumijevanjem sadržaja, mogao sam s lakoćom pratiti radnju i uživjeti se u situacije u kojima su se nalazili glavni likovi. Bilo mi je lijepo maštati o tim davnim vremenima i zamišljati kako je to nekada bilo. Zanimljivo je da se iz ove priče može izvući pouka, volim kada su djela poučna i kada od njih možemo nešto i naučiti. Preporučio bih svima da pročitaju ovu priču zato što će se i nasmijati, zabaviti i nešto naučiti...

3) Djelo mi se uopće nije svidjelo zato što sam nailazio na veliki broj nepoznatih riječi te mi je bilo teško pratiti radnju. Nisam mogao sve razumijeti. Ne volim ovakvu vrstu humora, meni su neke druge stvari smiješne. Priče se zovu šaljivima, a je se nisam niti jednom nasmijao. Više volim priče koje govore o našem vremenu i koje pričaju ovim našim, modernim jezikom. Nisam se mogao uživjeti u priču jer su sve u nekom davnom i prošlom vremenu koje je ne mogu zamisliti...)

Bilješke tijekom čitanja i vlastito mišljenje o djelu najvažniji su dijelovi dnevnika čitanja!

Fabula ili fabularni tijek jest tijek zbivanja. U nekoliko rečenica potrebno je navesti, imenovati bitne dijelove teksta koji čine određenu cjelinu unutar djela.

Najčešće su ti dijelovi poredani ovako: uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i završetak.

Dovoljno je svakom tom dijelu dati naslov koji će ga što potpunije obuhvatiti. To može biti jedna rečenica ili više njih.

Fabula će nam pomoći da se prisjetimo sadržaja i pomoći pri mogućem usmenom prepričavanju djela. Usput, učimo i uočavamo bitne dijelove teksta i njihove odnose - kako pisac gradi priču...

Kratak sadržaj nije potrebno pismeno bilježiti u dnevnik čitanja!

Vrijeme i mjesto radnje:

- vrijeme radnje treba odrediti točno ili približno točno. U nekim djelima ono će biti jasno navedeno - točan dan, godina, stoljeće ili točno razdoblje. U nekim djelima moramo ga, ako nije točno navedeno, samo iščitati, tj. sami možemo zaključiti o kojem je vremenu riječ. (Npr. ako negdje, u nekom djelu, seljaci oru volovima ili konjima, pišu ptičjim perima i tintom uz svjetlo uljne svjetiljke, zaključit ćemo da to nije naše, suvremeno doba. Može se pojaviti i ime nekog vladara, vojskovođe, ili neke poznate osobe koja tada živi i prema tome zaključiti o kojem je vremenu, godinama ili stoljeću riječ...)

U nekim djelima moguće je da uopće ne možemo odrediti vrijeme radnje ili je ono potpuno nebitno. Tada ga i ne treba tražiti niti navoditit. Takve su bajke, basne, neke priče... Ne uspijete li sami odrediti vrijeme radnje, uz pomoć svog nastavnika hrvatskog jezika, odredite ga na satu.

- mjesto radnje lakše je odrediti. Važno je znati da ne trebamo navoditi sva mjesta na kojima se radnja odvija, nego samo ono mjesto ili mjesta na kojima se odvija većina radnje (Npr. Koko u Parizu: Zagreb i Pariz; nije potrebno pisati i Zagreb, zrakoplov, soba, Pariz, Eiffelov toranj...)

Analiza likova:

- u dužim proznim djelima likove dijelimo na glavne i sporedne

- sporedne likove dovoljno je samo nabrojiti, a glavne je potrebno analizirati

- analiza glavnog lika može sadržavati njegov vanjski opis, njegov izgled, tada napišemo svojim riječima kako lik izgleda i to potkrijepimo dokazima iz djela. Nije potrebno pretjerivati i prepisivati cijele ulomke, dovoljno je navesti jednu ili dvije rečenice te uz njih broj stranice na kojem je opis, ako je dulji

- nadalje, analiza lika može sadržavati i njegove unutarnje osobine - kako se ponaša prema drugima, kako razmišlja, je li pošten, iskren, pametan, druželjubiv, zločest, hrabar, itd. Također, potrebno je i to potkrijepiti dokazima iz djela na navedeni način.

Možete, a ne morate:

- svoj dnevnik čitanja ukrasiti svojim ilustracijama, crtežima, možete nacrtati mali strip i tako prikazati neku, vama najzanimljiviju situaciju iz djela. Prostor u svojim bilježnicama organizirajte onako kako je vama najzgodnije te tako da se vi u njoj najlakše snalazite. Nije bitno ako redoslijed zadataka nije po redu kojim je navedno u uputama, pišite redoslijedom koji vama najviše odgovara

Savjet više:

- lektiru ne rješavajte u posljednji trenutak, u zadnja dva dana ili slično

- za čitanje lektire i vođenje dnevnika čitanja dovoljno je vremena

- svaki dan čitaj i bilježi pomalo

- tako ćete najbolje i najlakše riješiti lektiru

II način (sažetiji, preporučava se za osnovnu školu):

Svoju analizu lektire podijelite u šest stupaca, kako je navedno. Stupce ispunite najvažnijim dijelovima, citatima, mišljenjima, opisima i sl.

1.) stupac: likovi

2.) stupac: opis i osobine likova (potrebno navesti stranicu u knjizi gdje ste pronašli tu tvrdnju)

3.) stupac: mjesto radnje

4.) stupac: vrijeme radnje

5.) stupac: naslovi dijelova ili fabula

6. stupac: posebni dijelovi (tužni, smiješni, napeti, strašni, važni) (str.)

Ukoliko imate bilo kakvih pitanja vezano za temu, slobodno mi se obratite na e-mail: ibenger13@gmail.com