August Šenoa: Zlatarovo zlato

Roman "Zlatarovo zlato" prvi je hrvatski roman preko kojeg nam August Šenoa govori o povijesti grada Zagreba i njegovim građanima, te životu Hrvata u 16. stoljeću. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima, monolozima i čestim dugačkim opisima koji nam opisuju prostor i likove u kojem se radnja odvija. Temu romana određujem prema sukobima s Turcima i borbe Hrvata za očuvanje banske vlasti, pa bi tema zapravo mogla biti "mržnja i zlo među Gregorijancem i građanima Zagreba", ili pak "sukob Zagrepčana i Gregorijanca zbog prava na Medvedgrad". To je zapravo i polazišni motiv u romanu, istodobno s ljubavi, te sudbinom kćeri zlatara Krupića, Dore, koja je ujedno i zlatarovo zlato.

Citat, 44. str.: "Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila da je nijesu smatrali djetetom; da su je dapače svi nazivali "zlatarovom mudrijašicom", jer se mala -a nije to za ono doba šala -naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića."

Znači, radnja romana podijeljena je na dvije paralelne radnje: povijesnu i ljubavnu. U središtu zbivanja likova su Dora i njezin otac, zlatar Krupić, istodobno sa Stjepkom Gregorijancem, ponosnim i silovitim plemićem, gospodarem Medvedragada, te njegovim sinom Pavlom, koji s Dorom čini jedan nesretno zaljubljeni par, jer su u to vrijeme bili iz različitih društvenih staleža, nisu se smjeli voljeti, a kamoli ženiti. Po svemu sudeći, pisac nam pokušava karakterizacijom likova prikazati da "nije zlato sve što sja" i da odjeća ne čini čovjeka.

Citat, 41. str.: "Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala pa bi tek kadšto požmirnula u Božji svijet."

Dorina i Pavlova ljubav zaista je bila nesretna, a njihovi protivnici pokazali su koliko ljudska duša može biti iskvarena i zla. Iako je to doba bilo svojstveno raznim ratovima, pobunama i bitkama, sama pomisao na zlobnika koji je otrovao Doru, te barunicu Klaru, koju pisac predstavlja kao fatalnu ljepoticu, ali zlu i iskvarenu do srži, shvatim da je život nepredvidljiv, te da ga treba svakodnevno što bolje iskoristiti, ali treba imati na umu da se moramo čuvati ljudi, jer nisu svi obdareni vrlinama, već ih ima različitog karaktera i misli.

Citat, 252. str.: "Dora pođe k prozoru da pogleda, ali u taj par nasu neznanik prašak u vodu. Zakratko evo zlatarovice natrag, ponijela i vrč vina. Kuća prazna. Šta je to? Kud li se djeo neznani gost? Je li to san? Nije. Evo, na zemlji leži vezena kesica sa grbom. Valjda ju je konjik izgubio. Od straha prekrsti se Dora. Neki je nemir uhvati. Stala hodati po sobi. Ruke joj se stvorile ledom, a glava gorijela kao žeženo gvožđe. Pred očima joj sijevalo, na prsa kao da se je svalila gora, a grlo kao da je stezala zmija. Djevojka stala teturati, glavinjati, hvatati rukama zrakom. -Oče! Pavle! Zraka! -vrisnu, padnu, dahnu i izdahnu!"

Udovica Klara je htjela Pavla samo za sebe i ostvarila je svoj cilj. U početku svih nesreća koje su ga zadesile, Pavle je saznao pravu istinu o svojoj obitelji, te otkrio da uz barat Niku ima još jednog brata, Jerka, no ipak se Gregorijančevo ime nije održalo. Jer, nakon što je Stjepko sklopio mir sa Zagrebom i preminuo, za njim su pošli Pavao i Niko, a Jerko se zaredio. I ipak je udovica Klara i dalje ostala samo udovica.