Marija Jurić Zagorka: Kneginja iz Petrinjske ulice

Kneginja iz Petrinjske ulice, roman je koji mi se izrazito sviđa jer je komponiran kao svojevrsna sinteza pustolovnog romana i kriminalističke priče, a to je ujedno i povijesni roman. Tema mu je jedinstvena, ali i najšire razgranata. To je tema o nepredvidljivosti, nerazumnosti i neumjerenosti ljubavnih osjećaja. Ljubav je najveće dobro koje se u trenu može pretvoriti u najveće zlo; to je nemilosrdno osvajanje koje vodi čovjeka u tamne strane postojanja i u nepredvidive mogućnosti. Zločin postoji u dnu svake ljubavne sreće.

Roman je ispričan u trećem licu, a to pripovijedanje često je isprekidano dugim dijalozima i velikim monološkim ispripovijestima, koje su vrlo važne za Šimeka, detektiva u ovom djelu koji kroz cijeli roman saznaje okrutne tajne i prolazi kroz vrlo teške trenutke u svome i životu ostalih, odnosno glavnih likova.

U centru odnosa među likovima nalazi se jedan tragičan par nasuprot kojih se nalazi puno likova koji im pokušavaju razoriti sreću i živote.

Citat: "Darinka se bacila na postelju i skrila lice u sivi uznički gunj. -A ipak do toga nebi došlo da si mi bila iskrena i da si slušala svoju majku.

Darinka skoči s postelje i pogleda majku. -Ti možda sumnjaš da sam ja išta kriva?"

Mlada je Darinka završila u pritvoru zbog neizmjerne ljubavi prema Emilu, zbog kojeg čak ni majci nije htjela priznati istinu, ali nije bila kriva za ubojstvo Vanićke, koja je i pokrenula lavinu osjećaja i otkrivanje nikad neizrečenih tajni, ujedno i da je Darinka njezina kćer. U meni su se tijekom čitanja pobudili snažni osjećaji znatiželje i nestrpljivosti zbog hrpe zapleta i nerazjašnjivih priča, ali i strah nakon otkrića nekih tajni.

Citat: "On pohtje do komisije koja je stajala u krugu. Pod je u tim prostorijama bio sasvim dignut, a među pijeskom i piljevinom koja bijaše pod daskama ležao je -kostur. Pravi ljudski kostur."

Vanićka je ljubila Borčinskog, ali i pokazala koliko ljubav može biti kobna i zla, a ljudska duša istrovana, ohola i osvetoljubljiva.

Citat: "I uživala sam što sam petnaest godina gazila po njegovom truplu kao što je on gazio po mojoj duši."

Cijeli je roman napet i uzbudljiv, ali Vanićkino posmrtno pismo je najuzbudljiviji dio romana jer se otkrivaju najveće tajne u nj. To je remek-djelo Zagorkinog pisanja. Ono nije napisano samo u prvom licu jer se unutar toga nalaze dijalozi, prizori i razmišljanja drugih likova, a i Zagorka je upotrijebila i specifičan oblik slobodnog neupravnog govora. Direktnost, iznenadnost i spretnost, sve su to komponente koje omogućuju Zagorki da ovim romanom privuče čitatelje, što joj itekako uspijeva.