Matko Peić nam vrlo slikovito opisuje put od Zagreba do Siska i iznosi nam svoja duboka razmišljanja. Nalazi se u Zagrebu sredinom ljeta i shvatio je da ne želi otići na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja, te sa bilježnicom i olovkom u ruci kreće na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajući prirodu i ljude oko sebe kroz prozor vagona.
Citat, 8. str.: "Turopoljke, Posavke! Koliko života i sna u njihovim rukama. Meke kad drže vime, nježne kad vade piletu prevelikog crva iz kljuna. Najopreznije ženske ruke, koje čitav dan drže jaje, pažljive da ne prekinu žuč, kad iz rasporene guske vade slatka jetra. Meki njihov govor i nije ništa drugo nego dozivanje mijaukanjem, kokodakanjem. Te žene su onaj čudestveni magnet koji ugledate u trenu iz expresa, kako iz vrtova punih kovrčica i sjemena jednom jedinom malom kretnjom ruke doziva pijetla, zalutale patke."
Iznimno mi je drago što se Peiću sviđa naš krajolik, jer tako pohvalnim i lijepim riječima opisuje svoje doživljaje, a svaki detalj pažljivo promotri i zapiše nešto o njemu. Promatrajući sav taj pejzaž naviru mu uspomene i sjećanja iz mladosti i djetinjstva, te još više uživa u putovanju do Siska, ali i kroz svoje misli. Kako se udaljava od Zagreba, približava se Sisku, prolazeći kroz Veliku Goricu, Mraclin, Peščenicu, Lekenik, Gredu, Stupno. Sve su to mjesta vrijedna spomena, jer svako ima svoje značenje i poseban opis, ljude, kuće, životinje i običaje, makar su svi vrlo blizu jedno drugome.
Citat, 11. str.: "Rumenilo i ljubav ovdje traju od zore do mraka jednakim žarom. Svaki čas tu oroz gazi kokoš, a patak tapka patku. Jaja se kotrljaju na pol dvorišta."
Napokon stiže u Sisak, taj grad koji mu je toliko prirastao srcu. Ne samo zbog svojih povijesnih obilježja i posebne mirnoće koja mu pruža lagodan odmor, već i zbog uljudnih ljudi i prekrasnog pejzaža koji ga okružuje.
Citat, 11. str.: "Pejzaž pred Siskom je koritast. Daleko od vojarna i sudova sisačkih, vjetrić se ovdje igra sa starim orasima. Tu mladi jastreb namješta oko i oštri nokte prije nego zaokruži nad Sisak. Ovi grmovi puni su perja i krvi ukradenih pačića. Tu su seoske birtije sa stolcima koji cvile, s debelim gredama i s kelnericom kojoj je noga okružena madežima i raspijukanim pilićima."
Ščitarjevo
Peić nas upoznaje s hrvatskim selom Ščitarjevom, smještenom u Turopolju, koji ima obilježja još iz rimskog doba.
Citat, 104. str.: "Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom."
Ovaj putopis Matka Peića započinje opisom mirne rijeke, te njezinog okoliša. No, pažnju mu odvlači stari i napušteni rimski sarkofag, koji ga očarava svojom ljepotom, iako je prekriven mahovinom i lišćem.
Citat, 105. str.: "Lišajevi su se crnjeli siti ljeta, a limeni pjetlić na crkvi postao je ljubičast kao mokro grožđe."
Peić zanemaruje starost i vanjski izgled sakrofaga već u njemu vidi nešto potpuno jedinstveno, lijepo, pa i čisto. Zadivljuje ga koliko tajni taj sarkofag u sebi čuva i kroz što je sve prošao. Iznimno ga cijeni, te ga opisuje najljepšim riječima, a u sebi zauvijek pronalazi mjesto gdje će ga čuvati, isto kao i Dijanu, božicu šuma i lova.
Citat, 106. str.: "Kakve li čari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasični profil meni govori da bi to bio posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antičkom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i đubrenika u perpektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz blake -i zajedno pasu čas zemlju, čas nebo."
Kobilje
Na svome putu od Zagreba do Siska, Peić je prolazio kroz napušteno selo Kobilje, u kojem jedina živa bića koje možemo sresti su životinje.
Citat, 62. str.: "Kobilje je danas ogromna krčevina. Nebesa leže na nepovrijeđenom mulju i oblak spava u šašu s rodom. Tu se vuku zmije duge, srebrne, bezazlene. Izlegu se u korijenu jasena pa do smrti preplaze sjenokoše cijelog Kobilja, travanjskom kišom nasjajene, grmljavinom divno izuzrujane."
Te životinje, kao npr. zmije, tamo žive lagodnim životom. Nitko ih ne uznemiruje, ne ometa, pa žive spokojno i mirno. No ljudima koji potječu iz tog mjesta, čiji su korijeni tamo ostali, trebalo bi biti žao što je Kobilje tako napušteno, te bi trebali ponovno oživjeti to selo i urediti ga. Peiću za oko zapinju konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva, a da nisu ni svjesni koliko ih težak život očekuje ako se čovjek vrati u to mjesto.
Citat, 63. str.: "Kobilje je pejzaž mlade ždrebice -one visoke, dugih, vitkih nogu, kojoj je najmiliji čas ljeti, kad iz vrelog žita iznenada dune prohladni nizinski zrak noseći miris naglog pljuska, leda, nevremena, smrti. Ona voli časove kad se sve u prirodi prestraši i traži da se negdje sakrije, uvuče."
Opis ovoga kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, jer je tamo sve zapušteno, zaraslo. Tužno zvuči koliko su ljudi zapravo nemarni, ali je ovaj pejzaž i sada lijep. Sve je to priroda; obilježje toga kraja, makar i zelena plijesan, te neki propali mjesečev samet.
Nema komentara:
Objavi komentar