Matko Peić: Evropske skitnje

FRANCUSKA

Hrvati u Parizu

Matko Peić nam govori o hrvatskim umjetnicima u Parizu, u Francuskoj, te na vrlo slikovit način opisuje koliko je naša mala Republika Hrvatska zapravo velika, vrijedna i cijenjena država u stranim zemljama, te nam daje do znanja da je život u prošlosti bio jako težak i objašnjava nam razlog odlaska naših ljudi u inozemstvo, gdje su se uspjeli iskazati i zato i dan danas potiču divljenje u očima mladih umjetnika, te svih miljenika umjetnosti.

Citat, 77. str.: "Mi u prošlosti ne samo da nismo mogli dovesti k sebi strane umjetnike, nego smo, zbog teških uvjeta života morali izgubiti čak i svoje vlastite umjetnike koji su otišli u svijet tražiti kruha. Nema evropskog dvora na kojem nisu gradili, klesali, slikali."

Tako je u svojim studentskim danima kolegama s fakulteta mogao predstaviti djela naših umjetnika Franje Laurana, njegovog brata Lucijana, te Ivana Duknovića, koji su te mlade studente zaista zadivili i predstavili im Hrvatsku u pravom svijetlu.

Citat, 77. str.: "Znam da svi poznajete Franju Lauranu, renesansnog kipara, i njegovog brata Lucijana. Svi znate za onu ljepotu koju je Lucijan ostvario gradeći u Italiji, u Urbinu za vojskovodu od Montefeltra. Znate i za Franjina djela na Siciliji, u Avignonu, nadasve za one skulpture u Napulju na Arco di Castel Nuovo. No, rijetko tko pomišlja da je ovaj, uz Desiderija da Settignana, najtankoćutniji portrerist, autor poprsja Beatrice Aragonske i Battiste Sforze, rođen u mjestu zvanom Vrana kraj Zadra i da je, kao i njegov brat Lucijan, Hrvat!"

Našli slikari su te mlade studente itekako dojmili, a to se događa iz dana u dan u stranim zemljama. To nam daje potencijal, poštenje, ugled, a Matko Peić je samo jedan od mnogih Hrvata koji cijene svoju državu i govore o njoj u pozitivnom smislu i iako je prošao kroz Europu i vidio mnoga čudesna djela i doživio puno avantura, Hrvatska će mu zauvijek ostati u srcu, makar i sada, 11 godina nakon njegove smrti. Naravno, isto tako će i ostati u srcu stranaca, a to dokazuje i izjava jednog Poljaka tijekom Peićevog posjeta Louvreu.

Citat, 78. str.: "Da vam Hrvata nema, mi Slaveni uopće ne bismo bili u Louvreu!"

BELGIJA

Rubens i hrvatsko slikarstvo

Matko Peić se nalazi u Belgiji i upoznaje nas sa Peterom Paulom Rubensom, jednim od najvećih slikarskih majstora svih vremena, te ga povezuje sa hrvatskim slikarstvom.

Citat, 107. str.: "Ako je ikoja hrvatska pokrajina mogla šire i življe otvoriti Rubensu vrata, onda je to Slavonija."

Peić nam opisuje Rubensa, te govori o Izidoru Kršnjavi, našem likovnom administratoru, koji je bio jedan od prvih naših "rubensista", odnosno, proučavao je i doslovno kopirao Rubensove slike.

Citat, 107. str.: "Odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu, dakle, lice krajnje razumsko - šokiran Rubensovim beskompromisnim vitalitetom - Kršnjavi se vratio Slavoniji, Našicama, sebi, slikarstvu! Kopirajući studirao je Rubensove slike!"

Nakratko nam spominje i hrvatskog slikara i grafičara Crnčića, koji je u svojim uspomenama Rubensa opisao kao profesora, odnosno, Rubens je trebao biti oživljavač u jednoj nastavi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upoznajemo se i s Ivanom Tišovom, te Josipom Račićem koji su također cijenili Rubensova djela i bili su njegovi sljedbenici.

Citat, 108. str.: "Vi ste mali Rubens! -Te je riječi čuo i zabilježio Vladimir Becić u času kad je stari profesor, voditelj crtačkog tečaja u Akademiji u Munchenu, vidio crteže jednoga od budućih osnivača "Hrvatske škole" i hrvatskog modernog slikarstva uopće - Josipa Račića."

Zapravo, iz svih tih primjera vidimo koliko je Rubens bio i ostao cijenjen, ali najveći rubensovac hrvatskog slikarstva svih vremena bez sumnje je Vladimir Becić.

Citat, 108. str.: "Rubensovac i dušom, i tijelom, i umjetnošću, i životom! Kad bi se jednom priredila izložba s naslovom "Rubens u svijetu", iz naše zemlje malo koji od naših slikara mogao bi se staviti ispred Becića!"

ENGLESKA

Naša umjetnost u londonskim galerijama

Peić nas dovodi u London, gdje se susrećemo s nekoliko naših umjetnika čija djela počasno stoje izložena u londonskim galerijama. Nakon što smo saznali da je Pariz po Hrvatima značajan u kiparstvu, a isto tako i Italija, sada znamo da je i Velika Britanija bila odredište naših umjetnika.

Citat, 172. str.: "Začudit će se netko kad kažem da Velika Britanija, koju su dosad najmanje spominjali kao zemlju u kojoj bi naši ljudi trebali putovati da vide djela svojih likovnih umjetnika, da baš ta Velika Britanija ima u svojim muzejima, galerijama i knjižnicama nekoliko djela koja su u pojedinim slučajevima ono najbolje što su neki, i to bez sumnje najvredniji likovni umjetnici naše zemlje od svog stvaranja ostavili."

Peić se našao u galeriji Soane Museum, gdje je imao priliku vidjeti knjigu minijatura Julija Klovića, koja je za taj muzej tolika dragocjenost da ju ne izlažu u vitrini, nego ju čuvaju u trezoru i pokazuju tek u prisutnosti službenika muzeja.

Citat, 174. str.: "Preda mnom na stolu stajala je knjiga ukrašena rukom našeg velikog minijaturista Julija Klovića, umjetnika koji je rođen 1498. godine u Grižanima u Hrvatskom primorju, i koji je naš najveći slikar što smo ga do danas uopće imali, već u svoje doba toliko cijenjen da su ga suvremenici nazivali "Mali Michelangelo"."

Upoznali smo se i s drugim djelima izloženim u londonskim galerijama. Tako se u galeriji Victoria and Albert Museum stoji izložen lijep mramoran reljef, koji se pripisuje Ivanu Duknoviću, a u National Gallery se nalazi slika koja se pripisuje Jurju Čulinoviću, našem slikaru koji se susreće i u Parizu.

Citat, 176. str.: "Kad čovjek sve to vidi u Londonu, onda dolazi do zaključka da u tom gradu ima isto toliko, ako ne i više, djela naših likovnih umjetnika kao i u mnogim gradovima svijeta."

Peićeve riječi zvuče jako poučno, jer mnogi od nas nisu znali koliko se zapravo naša umjetnost proširila po svijetu, a to je i jako lijepoza Hrvate, za našu kulturu jer nas ljudi poštivaju kada to vide. No, po meni je žalosno što sama Republika Hrvatska nema toliko znamenitosti i što naši umjetnici nisu ostajali u svojoj domovini, već su trbuhom za kruhom odlazili u inozemstvo.