Ivana Brlić - Mažuranić: Priče iz davnine

Regoč
Regoč je zapravo vilenjak silno jak i golem, kojega spominje dubrovački pisac Đrođić u svome Marunku. Ivana Brlić - Mažuranić o Regoču govori da je golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi, velike glave kao najveći badanj i brade kao stog kukuruzovine.

62. - 87. str.: Prilikom čitanja knjige shvatila sam vrlo važnu poruku koju nam Ivana Brlić - Mažuranić prenosi - ne trebamo, ni ne smijemo biti previše znatiželjni i nestrpljivi, pohlepni i sebični, niti zli i oholi jer je to kažnjivo od Božje strane. Kosjenka, lik ove priče, bila je jedna mala vila, vrlo vesela i znatiželjna koja je zadirala u Božje tajne i htjela je otkriti sve što je Bog ostavio da bude skriveno, što ju je zamalo koštalo života. Ona je spletom okolnosti tijekom svoje zaigranosti došla među srušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima, te tamo susrela Regoča i silno se začudila njegovim izgledom. Nakon što ga je probudila i razgovarala s njim, uspjela ga je nagovoriti da se upute prema krasnom kraju, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja. Uz pomoć svojih bisera koje joj je majka dala u oblacima prije negoli ju je pustila da ide na zemlju, te uz Regočevu snagu savladali su mnoge prepreke i našli se pod zemljom, gdje su otkrili mnogo zanimljivosti i zbog znatiželje se razdvojili, ali naposljetku, ponovno su se ujedinili nakon što je Regoč spasio Kosjenku od smrti, te se još više zavoljeli. Zatim su se našli na željenom im mjestu - u krasnom kraju među zlatnim poljima gdje su se susreli s novim problemima. Tamo su upoznali čobane i čobanice, te uvidjeli da su dva sela i dva kotara u teškoj svađi i između njih vlada velika mržnja. Nakon što su se upoznali, sprijateljili se i razveselili s djecom, te potrošivši sve bisere na radost i veselje, Regoč i Kosjenka su od mudrog djeteta Lilja saznati da će se dogoditi veliko zlo jer će starješine njihovog sela urušiti nasip vode Zlovode, u nadi da će se susjedno sele potopiti, a njihovo ostati netaknuto, no nisu svjesni da će potopiti i svoje selo, te udaviti sebe i svoje suseljane. Tako i biva - cijelo njihovo i susjedno selo potopi Zlovoda, mnogi preminuše, a iako živi, čobani i čobanice, zajedno s Liljom, Kosjenkom i Regočem se nađu u opasnosti. Nakon mukotrpne i dugotrajne borbe sa Zlovodom, oni se spasiše, te susreću baku i djeda, odnosno šukunbaku i šukundjeda koji su jedini preživjeli potop, jer su se zahvaljujući svojoj mudrosti i promišljenosti popeli na tavan, tako se spasivši. Potom je sve u selu prošlo dobro, jer su djeca slušala savjete šukunbake i šukundjeda, te osnovali jedno selo. Kosjenka živi s njima. Regoč se vratio u svoj pusti Legen - grad, gdje danima sjedi, broji kamen i Bogu se moli da ga više nikad nikamo ne odvede.
Moje mišljene o bajci Brlić - Mažuranić je pozitivno. Izrazito mi se sviđa poruka koju nam ona poručuje. Priču uljepšavaju stilska izražajna sredstva, a najistaknuiji su epiteti kao: "lijepa ljetna noć", "zlatna kosa", "bijela sela", "bijeli golubovi", "velika voda", "čudesan i silan grad", "ogromni plašt", "blijedo i slabo sunce", "crni mrak", "silan čovjek", "oružje junačko", "tanke diljke", "teške demeskinje", "tanki štapić", "zlatna polja", "koralj crveni", "jantar žuti", te usporedbe: "u toga čovjeka glava velika kao najveći badanj", "brada kao stog kukuruzovine" i "a svjetiljka plane tako jasno kao da zlatom gori".

Šuma Striborova

87. - 100. str.: Priča započinje dolaskom nekog momka u šumu Striborovu, koji nije znao da je ta šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju.

citat, 87. str.: "Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova djeovojka, nego sva sreća ovoga svijeta." Nakon što je nasjekao drva, momak je sjeo na panj, a iz njega je izišla zmija, koja ne bijaše prava zmija, već ljudska duša koja je zbog zlobe i grijeha ukleta, a mogao ju je osloboditi samo onaj koji bi se s njom vjenčao.

citat, 87. str.: "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotov da bih je i kući ponio - progovori momak od šale." Zmija uvidi priliku, pretvori se u lijepu djevojku i zatraži od njega da ju oženi, jer uviđa da momak nije obdaren pameću. Momak, ne uvidjevši da joj je od zlobe u ustima ostao gujin jezik, pristane i odvede ju kući, te upozna s majkom, no majka odmah vidi jezik i upita ga:

citat, 88. str.: "Nije li ono guja?" To sina iznenadi i prestraši, te on zamrzi svoju majku. Nekoliko puta nakon dolaska, snaha pokuša ubiti svoju svekrvu, no bezuspješno jer joj nije vrijeme smrti, a sin podrži svoju ženu, što baku razočara. Nakon što joj zabrani da sinu okrpa košulju, starici se posve otuži srce, te ona ode pred kuću i pomoli se Bogu:

citat, 90. str.: " - Bože moj, pomozi mi! Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava, jer je umilne ćudi." Starica okupa dijete i zauzvrat dobije svežanj luči. Uvečer, snaha kaže baki da će poći u goste kumi, te joj naredi da ugrije vode dok se vrati. Kad oni odoše, baka ostane sama pa potpali oganj na ognjištu, odakle izađu Domaći, mali kućni dusi. Baka se razveseli i poigra s njima, te ih zamoli da joj pomognu razotkriti snahu. Oni pristadoše, no plan im se izjalovi kad sin i cijelo selo spoznaju istinu, ali se sin odbije pomiriti s majkom, već ju izbaci iz kuće.

citat, 95. str.: "Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove." Sin shvati kakav je grijeh počinio izbacivši majku iz kuće, te prevari ženu da ju krenu slijediti kako bi vidjeli njezinu smrt.

citat, 95. str.: "A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takva studen da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!" Baka se silno razveseli, te ih zamoli za pomoć, a Malik Tintilinić, jedan od najživljih Domaćih joj predloži da posjete Stribora, starješine šume.

citat, 96. str.: "I domah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove." Nakon što ga pronađu usred šume, sjedeći u dubu tako velikom da je u njemu bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, Domaći zamole Stribora da pomogne baki i ispričaju mu njezinu priču. Stribor ponudi baki život u mladosti u svome selu, kako bi zauvijek bila sretna, no ona ne prihvati njegovu ponudu, zbog brige za sina.

citat, 98. str.: "Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već jednom rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora: -A što će biti od mog sina?" Stribor se iznenadi njezinim pitanjem, te joj kaže da će ostati u svom vremenu, te da ga ona neće ni poznavati, no čim to čuje baka, u potpunosti odbije njegovu ponudu, jer joj je bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta. Kad je baka to izrekla, zanjiše se čitava šuma i nestade u tren oka u ogromnom dubu, koji proguta i Stribora i dvore i selo, i snahu koja se pretvori u guju te uteče u rupu, a majka i sin nađoše se sami usred šume. Napokon se pomire; sin se pokaje, a majka i Bog mu oproste.

citat, 99. str.: "Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše dovela Domeće u kuću. - Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tinitilinić u zimnije večeri rado na ognjište dohodi."

Bajka mi se jako sviđa jer nam poručuje da dobro uvijek pobijedi zlo, te da ne smijemo biti pohlepni, zli i sebični jer je to kažnjivo.