srijeda, 23. lipnja 2010.

Homer: Ilijada i Odiseja

Ilijada

Ilijada je jedan od dva Homerova epa koji se sastoji od dvadeset i četiri pjevanja. Osnovni motiv je srdžba jednog od najboljih ahejskih junaka, Ahileja, kojega je uvrijedio ahejski vođa Agamemnon jer mu je oteo lijepu robinju Briseidu i zbog toga ne želi sudjelovati u borbi.
Citat, 11. str.: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,/ (...) Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe/Atrejev sin, junacima kralj, i divni Ahilej."
Ahilej se rasrdio, povukao vojsku iz rata te zamolio majku da mu pomogne i zamoli Zeusa da oduzme Grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su pogriješili.
Citat, 25. str.: "Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi/Djelom il' besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:/Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi/Najkraćeg vijeka, a sada junacima kralj Agamemnon/Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada./Nego o premudri Zeuse sa Olimpa, ti ga počasti,/Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci/Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega."
Uz Ahilejevu srdžbu, kao motiv bih navela i priču koja se odvija o Trojanskom ratu što dodatno obogaćuje ovaj ep, isto kao i Homerovi pomalo nejasni epiteti i riječi.
Citat, 30. str.: "Bješe krivonog i hrom na jednu nogu, a pleći/Njegove grbave bjehu ka prsima pognute skupa,/Šiljasta bješe mu glava i rijetkom posuta kosom."
U drugom pjevanju Odisej potiče Grke na borbu, a u trećem pjevanju Paris izaziva Menelaja na borbu. Zato u četvrtom pjevanju započinje bitka, a Diomed, grčki junak, ranjava Afroditu i Aresa.
Citat, 46. str.: "Onda mjedenim kopljem Diomed grlati bojnik/Mahne, a Palada onda Atena potisne koplje/Aresu u dno slabina, gdje mjedeni pasaše pojas;/Tu ga pogodivši rani Diomed i naguli kožu."
I Diomed biva ranjen od Parisa, nakon što je s Odisejem uhodio Trojance. Hektor se borio s Ajantom, a Agamemnon se povukao. U trinaestom pjevanju Posejdon potiče Grke na borbu, a Hera mu pomaže. No, Zeus mu zabranjuje da se upleće u sukob. Zato u bitku ulazi Patroklo i ubija Sarpedona, no naposljetku biva ubijen od Hektora.
Citat, 84. str.: "U dno slabina odmah te proturi koplje kroz njega./Sruši se, stane ga jek, Ahejci se rastuže vrlo."
Potom, Ahilej saznaje za njegovu smrt i dobiva novo oružje od Hefesta, na nagovor Tetide. On se vraća u bitku nakon pomirdbe s Agamemnonom, isto kao i bogovi. Ahilej susreće Hektora ispred vrata Troje i ubija ga, te vuče njegovo tijelo natrag u grčka uporišta.
Citat, 101. str.: "Tu baš suparnika probode kopljem Ahilej/I rt koplja mu kroz vrat mekani iziđe odmah."
Nakon Hektorove smrti, Ahilej predaje Prijamu njegovo tijelo. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.
Citat, 116. str.: "A kad svijetlo svijeta već deseta osvanu zora,/Onda roneći suze iznesu Hektora smjelog,/Na vrh lomače metnu mrtvaca i zapale vatru."


Odiseja

Odiseja je mlađi i kraći Homerov ep i za razliku od Ilijade, prikazuje nam miran život starih Grka. Ep je nazvan prema glavnom junaku Odiseju, koji prerasta u čovjeka nemirna duha, pustolova, čija putovanja obilježavaju ovaj ep. Nakon što je niz godina proveo u zarobljeništvu nimfe Kalipse na otoku Ogigiju, bogovi oslobađaju Odiseja koji žuri kući. U međuvremenu Atena pomaže njegovom sinu Telenahu da otjera prosce njegove majke.
Citat, 152. str.: "Da l' će se vratiti on i kući kazniti svojoj/Prosce il' neće, a tebi i samom velim da smišljaš/Kako bi iz kuće mogo izbaciti prosce tolike."
No, Posejdon razbije Odisejev brod, a on nailazi na kralja Alkonija, te mu prepričava svoje doživljaje.
Citat, 191. str.: "Zviždeći glasno Kiklop tad tovno okrene stado/K brdu, a ja unutra promišljao sam u duši/Da mu se osvetim ljuto, Atena li slavu mi dade."
Nakon dugog razgovora Odisej krene na put u Itaku, a Atena ga je prerušila u ružnog starca tako da ga nitko ne prepozna. Tada ga uputi kod Eumeja, koji lijepo primi starca ne znajući da je on njegov gospodar. Uskoro, Telemah prepoznaje svog oca.
Citat, 208. str.: "Tako Odisej reče i poljubi sina, i njemu/Na tlo se odroni suza sa lica, koju je dotle/Jednako potiskivo;Telemah još vjerovat ne htje"
Atena, Odisej i Telemah zajedno planiraju napad na prosce i na kraju ipak dođe do pokolja prosca.
Citat, 228. str.: "Dvosjekli mač i cičeć strahovito skoči na onog;/Ali u isti čas i Odisej izmetne divni/Hitac i njime on Eurimaha u grudi zgodi/Kod sise, u jetru njemu zabode brzu strijelu."
Odiseja ima sretan završetak i nakon dvadeset i tri pjevanja, u dvadeset i četvrtom pjevanju Penelopa prepoznaje svog muža i ostavlja prosce.

Tit Makcije Plaut: Škrtac

Tvrdica, odnosno Škrtac, Plautova je komedija čiji su likovi sasvim obični ljudi, tek nešto lošiji od prosjeka. To su Euklion, gospodar, odnosno škrtac koji je pronašao zakopano blago u svome domu; Fedra, njegova kćer; Stafila, stara Euklionova sluškinja, kćerina dadilja; Megador, Euklionov susjed; Eunomija, njegova sestra; Likonid, Eunomijin sin; Strobil, sluga u Megadorovoj kući; kuhari Antraks i Kongrion; te sluga Pitodik. Temu određujem prema Euklionovoj škrtosti i pohlepi, što mu je naslijeđena osobina, ali to nije ni čudno pošto mu je obitelj uvijek bila siromašna. Našavši iznenada blago, taj šašavi starac se posve promijenio i zbunio, te se počeo bojati zavisti sugrađana, što potiče ogovaranja.
Citat, 44. str.: "On vodu, kad se pere, žali proliti!"
Temu nepovjerenja naglašavaju i Euklionove riječi na kraju trećeg, odnosno početku četvrtog čina.
Citat, 63., 64. str.: "Pazi, Vjero, nikom da ne odaš tajnu zlata mog!/Nije me strah da će ga itko naći - sakrio sam ga./Ne daj, dakle, Vjero, molim te, da netko taj moj ćup,/krcat zlata, nađe, te odnese predivan taj plijen!"
Osnova zapleta je jednostavna; Euklion se bojao da će mu netko ukrasti zlato, pa je počeo sumnjati u sve oko sebe.
Citat, 23. str.: "Euklion govori Stafili: "Ma nosi se odavde kad ti kažem, van,/ti, gnusno, jastrebooko uhađalo!"
Tijekom dijaloga pisanih u dugom i meni pomalo nerazumljivom stihu, u govoru se javljaju mnoge nove Plautove riječi i usporedbe, odnosno, on se vrlo vješto igra riječima i tako nam stvara još ljepšu sliku o svom djelu, podijeljenom na četiri čina.
Citat, 31. str.: "Pa tvoja mi riječ, sestro, jadan ti ja,/mozak stresa! Tvoj govor je kamen dažd!",
što bi u prijevodu značilo otprilike: "od tvojih mi riječi puca glava jer govoriš kamenje!"
U prvom činu se susrećemo s Euklionom u svađi sa sluškinjom, jer misli da ga je izdala, a njegovu sumnju potkrepljuje i Megadorov dolazak.
Citat, 34. str.: "Stara mu je rekla za zlato, pa to je očito!/Čim uniđem, iščupat ću joj jezik, oči joj iskopati!"
Iako Megador dolazi u miru i od Eukliona želi zatražiti ruku njegove kćeri Fedre, što mu je savjetovala sestra Eunomija, starac i dalje sumnja u njega. A kada sazna razlog njegova dolaska, Euklion ga isprva odbije govoreći da nema novaca za kćerinu udaju, no naposljetku mu ipak da kćerinu ruku kada se ovaj ponudi da će sve on platiti. Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kćer isti dan i udaje, on sakrije zlato u Hram u strahu da ga netko ne ukrade. No, ipak mu Strobil ukrade zlato, a Euklion biva slomljen od jadi.
Citat, 71. str.: "Joj, propadoh, pogiboh, umrijeh!"
Pritom, Eukliona posjeti Likonid kako bi ga obavijestio da njegov ujak više ne želi brak s Fedrom, što Euklionu postaje sumnjivo i on ga optuži da mu je ukrao zlato. No, Likonid od Strobila saznaje istinu i natjera ga da vrati ukradeno zlato, a Euklion, veseo što opet može mirno spavati i svi znaju da je bogat, dragovoljno daje Likonidu svoju kćer.
Citat, 78., 79. str.: "Euklione, ja te preklinjem,/ako tebi, a i tvojoj kćeri, zgriješih, slučajno,/praštaj, daj mi svoju kćer za ženu, kako zakon to/traži!"

utorak, 22. lipnja 2010.

Matko Peić: Evropske skitnje

FRANCUSKA

Hrvati u Parizu

Matko Peić nam govori o hrvatskim umjetnicima u Parizu, u Francuskoj, te na vrlo slikovit način opisuje koliko je naša mala Republika Hrvatska zapravo velika, vrijedna i cijenjena država u stranim zemljama, te nam daje do znanja da je život u prošlosti bio jako težak i objašnjava nam razlog odlaska naših ljudi u inozemstvo, gdje su se uspjeli iskazati i zato i dan danas potiču divljenje u očima mladih umjetnika, te svih miljenika umjetnosti.
Citat, 77. str.: "Mi u prošlosti ne samo da nismo mogli dovesti k sebi strane umjetnike, nego smo, zbog teških uvjeta života morali izgubiti čak i svoje vlastite umjetnike koji su otišli u svijet tražiti kruha. Nema evropskog dvora na kojem nisu gradili, klesali, slikali."
Tako je u svojim studentskim danima kolegama s fakulteta mogao predstaviti djela naših umjetnika Franje Laurana, njegovog brata Lucijana, te Ivana Duknovića, koji su te mlade studente zaista zadivili i predstavili im Hrvatsku u pravom svijetlu.
Citat, 77. str.: "Znam da svi poznajete Franju Lauranu, renesansnog kipara, i njegovog brata Lucijana. Svi znate za onu ljepotu koju je Lucijan ostvario gradeći u Italiji, u Urbinu za vojskovodu od Montefeltra. Znate i za Franjina djela na Siciliji, u Avignonu, nadasve za one skulpture u Napulju na Arco di Castel Nuovo. No, rijetko tko pomišlja da je ovaj, uz Desiderija da Settignana, najtankoćutniji portrerist, autor poprsja Beatrice Aragonske i Battiste Sforze, rođen u mjestu zvanom Vrana kraj Zadra i da je, kao i njegov brat Lucijan, Hrvat!"
Našli slikari su te mlade studente itekako dojmili, a to se događa iz dana u dan u stranim zemljama. To nam daje potencijal, poštenje, ugled, a Matko Peić je samo jedan od mnogih Hrvata koji cijene svoju državu i govore o njoj u pozitivnom smislu i iako je prošao kroz Europu i vidio mnoga čudesna djela i doživio puno avantura, Hrvatska će mu zauvijek ostati u srcu, makar i sada, 11 godina nakon njegove smrti. Naravno, isto tako će i ostati u srcu stranaca, a to dokazuje i izjava jednog Poljaka tijekom Peićevog posjeta Louvreu.
Citat, 78. str.: "Da vam Hrvata nema, mi Slaveni uopće ne bismo bili u Louvreu!"


BELGIJA

Rubens i hrvatsko slikarstvo

Matko Peić se nalazi u Belgiji i upoznaje nas sa Peterom Paulom Rubensom, jednim od najvećih slikarskih majstora svih vremena, te ga povezuje sa hrvatskim slikarstvom.
Citat, 107. str.: "Ako je ikoja hrvatska pokrajina mogla šire i življe otvoriti Rubensu vrata, onda je to Slavonija."
Peić nam opisuje Rubensa, te govori o Izidoru Kršnjavi, našem likovnom administratoru, koji je bio jedan od prvih naših "rubensista", odnosno, proučavao je i doslovno kopirao Rubensove slike.
Citat, 107. str.: "Odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu, dakle, lice krajnje razumsko - šokiran Rubensovim beskompromisnim vitalitetom - Kršnjavi se vratio Slavoniji, Našicama, sebi, slikarstvu! Kopirajući studirao je Rubensove slike!"
Nakratko nam spominje i hrvatskog slikara i grafičara Crnčića, koji je u svojim uspomenama Rubensa opisao kao profesora, odnosno, Rubens je trebao biti oživljavač u jednoj nastavi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upoznajemo se i s Ivanom Tišovom, te Josipom Račićem koji su također cijenili Rubensova djela i bili su njegovi sljedbenici.
Citat, 108. str.: "Vi ste mali Rubens! -Te je riječi čuo i zabilježio Vladimir Becić u času kad je stari profesor, voditelj crtačkog tečaja u Akademiji u Munchenu, vidio crteže jednoga od budućih osnivača "Hrvatske škole" i hrvatskog modernog slikarstva uopće - Josipa Račića."
Zapravo, iz svih tih primjera vidimo koliko je Rubens bio i ostao cijenjen, ali najveći rubensovac hrvatskog slikarstva svih vremena bez sumnje je Vladimir Becić.
Citat, 108. str.: "Rubensovac i dušom, i tijelom, i umjetnošću, i životom! Kad bi se jednom priredila izložba s naslovom "Rubens u svijetu", iz naše zemlje malo koji od naših slikara mogao bi se staviti ispred Becića!"


ENGLESKA

Naša umjetnost u londonskim galerijama

Peić nas dovodi u London, gdje se susrećemo s nekoliko naših umjetnika čija djela počasno stoje izložena u londonskim galerijama. Nakon što smo saznali da je Pariz po Hrvatima značajan u kiparstvu, a isto tako i Italija, sada znamo da je i Velika Britanija bila odredište naših umjetnika.
Citat, 172. str.: "Začudit će se netko kad kažem da Velika Britanija, koju su dosad najmanje spominjali kao zemlju u kojoj bi naši ljudi trebali putovati da vide djela svojih likovnih umjetnika, da baš ta Velika Britanija ima u svojim muzejima, galerijama i knjižnicama nekoliko djela koja su u pojedinim slučajevima ono najbolje što su neki, i to bez sumnje najvredniji likovni umjetnici naše zemlje od svog stvaranja ostavili."
Peić se našao u galeriji Soane Museum, gdje je imao priliku vidjeti knjigu minijatura Julija Klovića, koja je za taj muzej tolika dragocjenost da ju ne izlažu u vitrini, nego ju čuvaju u trezoru i pokazuju tek u prisutnosti službenika muzeja.
Citat, 174. str.: "Preda mnom na stolu stajala je knjiga ukrašena rukom našeg velikog minijaturista Julija Klovića, umjetnika koji je rođen 1498. godine u Grižanima u Hrvatskom primorju, i koji je naš najveći slikar što smo ga do danas uopće imali, već u svoje doba toliko cijenjen da su ga suvremenici nazivali "Mali Michelangelo"."
Upoznali smo se i s drugim djelima izloženim u londonskim galerijama. Tako se u galeriji Victoria and Albert Museum stoji izložen lijep mramoran reljef, koji se pripisuje Ivanu Duknoviću, a u National Gallery se nalazi slika koja se pripisuje Jurju Čulinoviću, našem slikaru koji se susreće i u Parizu.
Citat, 176. str.: "Kad čovjek sve to vidi u Londonu, onda dolazi do zaključka da u tom gradu ima isto toliko, ako ne i više, djela naših likovnih umjetnika kao i u mnogim gradovima svijeta."
Peićeve riječi zvuče jako poučno, jer mnogi od nas nisu znali koliko se zapravo naša umjetnost proširila po svijetu, a to je i jako lijepoza Hrvate, za našu kulturu jer nas ljudi poštivaju kada to vide. No, po meni je žalosno što sama Republika Hrvatska nema toliko znamenitosti i što naši umjetnici nisu ostajali u svojoj domovini, već su trbuhom za kruhom odlazili u inozemstvo.

Matko Peić: Skitnje

Od Zagreba do Siska

Matko Peić nam vrlo slikovito opisuje put od Zagreba do Siska i iznosi nam svoja duboka razmišljanja. Nalazi se u Zagrebu sredinom ljeta i shvatio je da ne želi otići na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja, te sa bilježnicom i olovkom u ruci kreće na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajući prirodu i ljude oko sebe kroz prozor vagona.
Citat, 8. str.: "Turopoljke, Posavke! Koliko života i sna u njihovim rukama. Meke kad drže vime, nježne kad vade piletu prevelikog crva iz kljuna. Najopreznije ženske ruke, koje čitav dan drže jaje, pažljive da ne prekinu žuč, kad iz rasporene guske vade slatka jetra. Meki njihov govor i nije ništa drugo nego dozivanje mijaukanjem, kokodakanjem. Te žene su onaj čudestveni magnet koji ugledate u trenu iz expresa, kako iz vrtova punih kovrčica i sjemena jednom jedinom malom kretnjom ruke doziva pijetla, zalutale patke."
Iznimno mi je drago što se Peiću sviđa naš krajolik, jer tako pohvalnim i lijepim riječima opisuje svoje doživljaje, a svaki detalj pažljivo promotri i zapiše nešto o njemu. Promatrajući sav taj pejzaž naviru mu uspomene i sjećanja iz mladosti i djetinjstva, te još više uživa u putovanju do Siska, ali i kroz svoje misli. Kako se udaljava od Zagreba, približava se Sisku, prolazeći kroz Veliku Goricu, Mraclin, Peščenicu, Lekenik, Gredu, Stupno. Sve su to mjesta vrijedna spomena, jer svako ima svoje značenje i poseban opis, ljude, kuće, životinje i običaje, makar su svi vrlo blizu jedno drugome.
Citat, 11. str.: "Rumenilo i ljubav ovdje traju od zore do mraka jednakim žarom. Svaki čas tu oroz gazi kokoš, a patak tapka patku. Jaja se kotrljaju na pol dvorišta."
Napokon stiže u Sisak, taj grad koji mu je toliko prirastao srcu. Ne samo zbog svojih povijesnih obilježja i posebne mirnoće koja mu pruža lagodan odmor, već i zbog uljudnih ljudi i prekrasnog pejzaža koji ga okružuje.
Citat, 11. str.: "Pejzaž pred Siskom je koritast. Daleko od vojarna i sudova sisačkih, vjetrić se ovdje igra sa starim orasima. Tu mladi jastreb namješta oko i oštri nokte prije nego zaokruži nad Sisak. Ovi grmovi puni su perja i krvi ukradenih pačića. Tu su seoske birtije sa stolcima koji cvile, s debelim gredama i s kelnericom kojoj je noga okružena madežima i raspijukanim pilićima."

Ščitarjevo

Peić nas upoznaje s hrvatskim selom Ščitarjevom, smještenom u Turopolju, koji ima obilježja još iz rimskog doba.
Citat, 104. str.: "Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom."
Ovaj putopis Matka Peića započinje opisom mirne rijeke, te njezinog okoliša. No, pažnju mu odvlači stari i napušteni rimski sarkofag, koji ga očarava svojom ljepotom, iako je prekriven mahovinom i lišćem.
Citat, 105. str.: "Lišajevi su se crnjeli siti ljeta, a limeni pjetlić na crkvi postao je ljubičast kao mokro grožđe."
Peić zanemaruje starost i vanjski izgled sakrofaga već u njemu vidi nešto potpuno jedinstveno, lijepo, pa i čisto. Zadivljuje ga koliko tajni taj sarkofag u sebi čuva i kroz što je sve prošao. Iznimno ga cijeni, te ga opisuje najljepšim riječima, a u sebi zauvijek pronalazi mjesto gdje će ga čuvati, isto kao i Dijanu, božicu šuma i lova.
Citat, 106. str.: "Kakve li čari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasični profil meni govori da bi to bio posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antičkom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i đubrenika u perpektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz blake -i zajedno pasu čas zemlju, čas nebo."

Kobilje

Na svome putu od Zagreba do Siska, Peić je prolazio kroz napušteno selo Kobilje, u kojem jedina živa bića koje možemo sresti su životinje.
Citat, 62. str.: "Kobilje je danas ogromna krčevina. Nebesa leže na nepovrijeđenom mulju i oblak spava u šašu s rodom. Tu se vuku zmije duge, srebrne, bezazlene. Izlegu se u korijenu jasena pa do smrti preplaze sjenokoše cijelog Kobilja, travanjskom kišom nasjajene, grmljavinom divno izuzrujane."
Te životinje, kao npr. zmije, tamo žive lagodnim životom. Nitko ih ne uznemiruje, ne ometa, pa žive spokojno i mirno. No ljudima koji potječu iz tog mjesta, čiji su korijeni tamo ostali, trebalo bi biti žao što je Kobilje tako napušteno, te bi trebali ponovno oživjeti to selo i urediti ga. Peiću za oko zapinju konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva, a da nisu ni svjesni koliko ih težak život očekuje ako se čovjek vrati u to mjesto.
Citat, 63. str.: "Kobilje je pejzaž mlade ždrebice -one visoke, dugih, vitkih nogu, kojoj je najmiliji čas ljeti, kad iz vrelog žita iznenada dune prohladni nizinski zrak noseći miris naglog pljuska, leda, nevremena, smrti. Ona voli časove kad se sve u prirodi prestraši i traži da se negdje sakrije, uvuče."
Opis ovoga kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, jer je tamo sve zapušteno, zaraslo. Tužno zvuči koliko su ljudi zapravo nemarni, ali je ovaj pejzaž i sada lijep. Sve je to priroda; obilježje toga kraja, makar i zelena plijesan, te neki propali mjesečev samet.

Milan Begović: Bez trećega

"Bez trećega", Milana Begovića dramsko je djelo s psihološkim razmatranjima na ljubomoru, za koju između dvoje ljudi ne treba postojati treća osoba, već mogućnost da je ta osoba ipak prisutna. To uvijek postoji u mislima onoga koji voli neku osobu i strepi za nju. Ova drama broji samo dva glavna lika, a to su Marko Barić i njegova žena Giga, koji nakon Markova izbivanja jer je nekoliko godina bio zarobljen u Sovjetskoj Rusiji, započinju žestoku svađu jer Marko smatra da mu žena nije bila vjerna.
Citat, 12. str.: "Ja se ne šalim i nije mi do šale. Vrlo lako da si bila ona koju tražim, ali sada više nisi ona."
Mogućnost nevjere je prikazana kroz uzrok ljubomore s time što upoznajemo Gigu i njezin život, koji je u drami samo pretpostavka; a Marko živi s tom ljubomorom koja ostavlja dojam nečega neutaživog, neuhvatljivog.
Prilikom svađe s Gigom, Marko je saznao da ga je ona dala proglasiti mrtvim, što ga je prilično šokiralo.
Citat, 46. str.: "Nemoj plakati. Mi mrtvi ni za što nemamo tako malo smisla kao za suze živih. Sad će jedan sat. Vrijeme kad se mrtvi, što se skitaju po svijetu, vraćaju natrag u svoj konak."
Sve je kobno završilo. U jednom trenutku Marko je bio sretan saznavši da mu je Giga ipak bila vjerna, i prestao je biti ljubomoran. Bio je spreman za vječan život s Gigom. No, ipak se saznala prava istina.
Citat, 61. str.: "Pa naravno da si dobro slutio! To je već poznato kako vi muškarci imate za to izvrstan osjećaj. Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik koji se dovezao večeras sa mnom? A tekar liječnik! Još kao mala djevojčica ludovala sam za njim. Ljubila sam se s njim na jednim ferijama i kakve me je samo perverzitete naučio."
Giga je priznala Marku da joj se gadi, te ga je s tom iskrenom brutalnošću slamala na komadiće. No, kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvatila revolver, koje je i upotrijebila nakon upozorenja.
Citat, 62. str.: "GIGA (ostane nekoliko trenutaka ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju. Najzad se teškim koracima odvuče do telefona, s najvećim naporom digne slušalicu, pa, dršćući sva na čitavom tijelu, reče muklo, isprekidano): 82-17. -Jest. -Doktore Mika. -Da, ja sam. -Ubila sam svoga muža."
I više je nego učito koliko ljubav zna biti kobna, ali kada se i ljubomora umiješa onda je kraj još bolniji i teži.

ponedjeljak, 21. lipnja 2010.

August Šenoa: Zlatarovo zlato

Roman "Zlatarovo zlato" prvi je hrvatski roman preko kojeg nam August Šenoa govori o povijesti grada Zagreba i njegovim građanima, te životu Hrvata u 16. stoljeću. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima, monolozima i čestim dugačkim opisima koji nam opisuju prostor i likove u kojem se radnja odvija. Temu romana određujem prema sukobima s Turcima i borbe Hrvata za očuvanje banske vlasti, pa bi tema zapravo mogla biti "mržnja i zlo među Gregorijancem i građanima Zagreba", ili pak "sukob Zagrepčana i Gregorijanca zbog prava na Medvedgrad". To je zapravo i polazišni motiv u romanu, istodobno s ljubavi, te sudbinom kćeri zlatara Krupića, Dore, koja je ujedno i zlatarovo zlato.
Citat, 44. str.: "Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila da je nijesu smatrali djetetom; da su je dapače svi nazivali "zlatarovom mudrijašicom", jer se mala -a nije to za ono doba šala -naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića."
Znači, radnja romana podijeljena je na dvije paralelne radnje: povijesnu i ljubavnu. U središtu zbivanja likova su Dora i njezin otac, zlatar Krupić, istodobno sa Stjepkom Gregorijancem, ponosnim i silovitim plemićem, gospodarem Medvedragada, te njegovim sinom Pavlom, koji s Dorom čini jedan nesretno zaljubljeni par, jer su u to vrijeme bili iz različitih društvenih staleža, nisu se smjeli voljeti, a kamoli ženiti. Po svemu sudeći, pisac nam pokušava karakterizacijom likova prikazati da "nije zlato sve što sja" i da odjeća ne čini čovjeka.
Citat, 41. str.: "Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala pa bi tek kadšto požmirnula u Božji svijet."
Dorina i Pavlova ljubav zaista je bila nesretna, a njihovi protivnici pokazali su koliko ljudska duša može biti iskvarena i zla. Iako je to doba bilo svojstveno raznim ratovima, pobunama i bitkama, sama pomisao na zlobnika koji je otrovao Doru, te barunicu Klaru, koju pisac predstavlja kao fatalnu ljepoticu, ali zlu i iskvarenu do srži, shvatim da je život nepredvidljiv, te da ga treba svakodnevno što bolje iskoristiti, ali treba imati na umu da se moramo čuvati ljudi, jer nisu svi obdareni vrlinama, već ih ima različitog karaktera i misli.
Citat, 252. str.: "Dora pođe k prozoru da pogleda, ali u taj par nasu neznanik prašak u vodu. Zakratko evo zlatarovice natrag, ponijela i vrč vina. Kuća prazna. Šta je to? Kud li se djeo neznani gost? Je li to san? Nije. Evo, na zemlji leži vezena kesica sa grbom. Valjda ju je konjik izgubio. Od straha prekrsti se Dora. Neki je nemir uhvati. Stala hodati po sobi. Ruke joj se stvorile ledom, a glava gorijela kao žeženo gvožđe. Pred očima joj sijevalo, na prsa kao da se je svalila gora, a grlo kao da je stezala zmija. Djevojka stala teturati, glavinjati, hvatati rukama zrakom. -Oče! Pavle! Zraka! -vrisnu, padnu, dahnu i izdahnu!"
Udovica Klara je htjela Pavla samo za sebe i ostvarila je svoj cilj. U početku svih nesreća koje su ga zadesile, Pavle je saznao pravu istinu o svojoj obitelji, te otkrio da uz barat Niku ima još jednog brata, Jerka, no ipak se Gregorijančevo ime nije održalo. Jer, nakon što je Stjepko sklopio mir sa Zagrebom i preminuo, za njim su pošli Pavao i Niko, a Jerko se zaredio. I ipak je udovica Klara i dalje ostala samo udovica.

Marija Jurić Zagorka: Kneginja iz Petrinjske ulice

Kneginja iz Petrinjske ulice, roman je koji mi se izrazito sviđa jer je komponiran kao svojevrsna sinteza pustolovnog romana i kriminalističke priče, a to je ujedno i povijesni roman. Tema mu je jedinstvena, ali i najšire razgranata. To je tema o nepredvidljivosti, nerazumnosti i neumjerenosti ljubavnih osjećaja. Ljubav je najveće dobro koje se u trenu može pretvoriti u najveće zlo; to je nemilosrdno osvajanje koje vodi čovjeka u tamne strane postojanja i u nepredvidive mogućnosti. Zločin postoji u dnu svake ljubavne sreće.
Roman je ispričan u trećem licu, a to pripovijedanje često je isprekidano dugim dijalozima i velikim monološkim ispripovijestima, koje su vrlo važne za Šimeka, detektiva u ovom djelu koji kroz cijeli roman saznaje okrutne tajne i prolazi kroz vrlo teške trenutke u svome i životu ostalih, odnosno glavnih likova.
U centru odnosa među likovima nalazi se jedan tragičan par nasuprot kojih se nalazi puno likova koji im pokušavaju razoriti sreću i živote.
Citat: "Darinka se bacila na postelju i skrila lice u sivi uznički gunj. -A ipak do toga nebi došlo da si mi bila iskrena i da si slušala svoju majku.
Darinka skoči s postelje i pogleda majku. -Ti možda sumnjaš da sam ja išta kriva?"
Mlada je Darinka završila u pritvoru zbog neizmjerne ljubavi prema Emilu, zbog kojeg čak ni majci nije htjela priznati istinu, ali nije bila kriva za ubojstvo Vanićke, koja je i pokrenula lavinu osjećaja i otkrivanje nikad neizrečenih tajni, ujedno i da je Darinka njezina kćer. U meni su se tijekom čitanja pobudili snažni osjećaji znatiželje i nestrpljivosti zbog hrpe zapleta i nerazjašnjivih priča, ali i strah nakon otkrića nekih tajni.
Citat: "On pohtje do komisije koja je stajala u krugu. Pod je u tim prostorijama bio sasvim dignut, a među pijeskom i piljevinom koja bijaše pod daskama ležao je -kostur. Pravi ljudski kostur."
Vanićka je ljubila Borčinskog, ali i pokazala koliko ljubav može biti kobna i zla, a ljudska duša istrovana, ohola i osvetoljubljiva.
Citat: "I uživala sam što sam petnaest godina gazila po njegovom truplu kao što je on gazio po mojoj duši."
Cijeli je roman napet i uzbudljiv, ali Vanićkino posmrtno pismo je najuzbudljiviji dio romana jer se otkrivaju najveće tajne u nj. To je remek-djelo Zagorkinog pisanja. Ono nije napisano samo u prvom licu jer se unutar toga nalaze dijalozi, prizori i razmišljanja drugih likova, a i Zagorka je upotrijebila i specifičan oblik slobodnog neupravnog govora. Direktnost, iznenadnost i spretnost, sve su to komponente koje omogućuju Zagorki da ovim romanom privuče čitatelje, što joj itekako uspijeva.

Slavko Kolar: Breza

Slavko Kolar nas uvodi u stari način života i dovodi nas u situaciju da razmislimo o svojim postupcima, te odnosu prema roditeljima, koji nam mukotrpnim radom pokušavaju priuštiti sve što poželimo, iako to nekada nismo zaslužili. Nekada su ljudi živjeli skromno; bili su siromašni, a svaka prolivena kap znoja dok su radili značila im je puno, jer su si tako zarađivali za kruh i ono osnovno što im je trebalo da prežive. Breza govori o mladoj i krhkoj ženi Janici, koja teško boluje i nema joj pomoći.
Citat: "Bude mrijela, to je gotova stvar!"
Svatko nosi svoj križ i mora se suočiti s problemima, a sve je lakše uz podršku svojih bližnjih, što Janica nije imala.
Citat: "Kaj bi se tu po hiži protezala kakti kakva frajla!"
Janici umre i dijete, što je bolna točka svih roditelja. Nitko ne želi izgubiti svoga voljenog ili bližnjeg, pogotovo ne onoga zbog kojeg radi i zarađuje. Saznajemo i da su prije mnogo godina naši bake i djedovi, prabake i pradjedovi živjeli zbijeni u nekoj sobici (ako su bili skromni i siromašni), bili vrlo vrijedni i ustajali se vrlo rano kako bi obavili poslove, te dane provodili radeći. Oni bogatiji smatrali su se gospodom, kao npr. svećenici i doktori, a bili su svjesni nehigijenskom načinu života, te su koji put i prigovorili vidjevši nered u kući.
Citat: "Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava!"
Primjećujemo i da su siromašni ljudi teško živjeli, čega ima i dan danas.
Citat: "Mili Bože, zlo ti je denes živeti! Sve košta penez! - stao Mika opet filozofirati. - Kad se dete rodi, strošek je. Doduše nije veliki, ali opet... Kad se sin ženi ili kćer udaje, to je kakti da bi zgorel! Nek ti negdo vumre, opet, strošek."
Janica je preminula. Smrt nas sve čeka, no nitko ne zna kada će mu doći sudnji dan. Čak i oni koji boluju od teških bolesti trude se preživjeti, jer život je lijep, i živjeti je lijepo. Ne sviđa mi se stav Janičina muža Marka, koji je nakon njezine smrti odahnuo, te otišao u svatove i zabavljao se. To odmah pokazuje da njegova ljubav nije bila iskrena, te da su se ljudi ženili iz interesa, ili pak da ne bi ostali sami. Smatram da je Marko zaslužio u brezi vidjeti Janicu, koja mu je utjerala strah u kosti tim prizorom, a iako je naumio srušiti to stablo, ipak nije imao snage i pobjegao je. Svatko nosi svoj križ, a Janica je svoj napokon skinula s leđa.

Silvije Strahimir Kranjčević: Pjesme

Providnost

Pjesnik u svojoj pjesmi ističe narodni motiv i pokušava prenijeti pouku. Govori o majci kojoj sin umire, a ona neprestano za njim žali, pa doživi iskustvo koje joj ipak ne pomogne da promjeni miščjenje. Temu određuje motiv, a to je i sam naziv ove pjesme.

1. strofa: "Hranila je čedo majka/Kroz tri ljeta kojekako:/O preslici i o ruci,/Malo čedo prenejako." Pjesnik ističe da je majka svoje dijete odgajala nejednako; nekad dobro, nekad loše.

2. strofa: Jednog petka dijete iznenada osjeti fizičku bol, što je izazvalo smrt.

3. i 4. strofa: Zbog smrti voljenog joj djeteta, majka godinama žali za njime. Tugu, bol i suze nakon punih sedam godina prekine dolazak majčinog spasa- Anđela božjeg.

5. strofa: "Već su Bogu dodijale/Materinje teške suze;/Ako ti je sinak umro,/Bog ga dao, Bog i - uze!" Anđeo božji pokušava majku utješiti istinom.

6. strofa: Pjesnik stihovima "I što nebo od vas radi,/Ako radi, to i znade" želi poručiti da treba slijediti vjeru i ne dopustiti da se itko protivi Božjoj volji, jer On je svemoguć.

7. strofa: Anđeo božji majci pokazuje da je dug put do istine i sreće, no ona i dalje nestrpljivo, tužnog koraka želi saznanje.

8. i 9. strofa: "I taku su jadni došli/Na brežuljak neki mali-/Tu je noćni vjetrić zibo/Jedno tijelo na vješali'-" Pjesnik prikazuje trenutak kada majka ponovno ugleda svoje voljeno dijete, nakon sedam godina muke, boli i patnje, te dugog i trnovitog puta tužne majke.

10. strofa: "Evo-reče anđel boži-/Takav bi ti sinak bio,/Pa otari svoje suze;/Bog je tebi dobro htio.-"

11. i 12. strofa: Iako je pjesnik anđela poslao da nauči pouku sve koji ju u ovoj pjesmi ne vide, isto kao ni majka, pjesma dobiva svoje pravo značenje. Stihovima "A majka je grlit stala/Svoje čedo o konopu;/Ljubila mu hladne ruke,/Ljubila mu hladnu stopu" pjesnik ističe neznanje, što ga zgraža, jer ni nakon uvida u nepoznato ima ljudi koji u Boga ne vjeruju i pravu pouku, odnosno, poruku, ne shvaćaju.

U zanosu

Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi govori o željama i osjećajima koje svaki čovjek u sebi nosi, a motive veže uz znatiželju i nestrpljivost. Temu pjesme određujem po pjesnikovoj želji da živi i sazna svoju sudbinu. Pjesma ima osam strofa koje su osmerostih.

1. strofa: Pjesnik je nemiran i želi znati razlog. Želi živjeti kao običan smrtnik koji zna da će i njemu jednom doći kraj.

2. strofa: "Što je ovo, što me nosi,/Kud se diže hitra lasta,/Što je ovo, te me vitla/Kao bura uvrh hrasta?/Otkud meni smijeh divlji,/A što opet sve me zebe,/Otkud ono- te mi dođe,/Pa ne poznam sama sebe?" Pjesnik je svjestan da ne može znati odgovore na sva pitanja no svejedno je znatiželjan.

3. i 4. strofa: Pjesnik se raspituje o svome životu i dobiva dva različita odgovora.

5. strofa: "(...) Pošao sam do vidara,/Pričao mu svoje jade;/Molio ga- mudru glavu-/Odoljena da mi dade./Mjerio me na dva stakla,/Sve od glave pa do pete;/Reko mi je: Pravo vam je,/Kad živite bez diete."

6. strofa: Pjesnik pokušava naći odgovore u vjeri, no bezuspješno.

7. i 8. strofa: Pjesnik pronalazi odgovor i shvaća da svaki čovjek u sebi ima osjećaje- one dobre i one loše. Odnosno, ima vrline i mane. On svoj nemir naziva "divlji vulkan sred njedara" i opisuje ga kako vrije, bjesni i prijeti.

Po pučini

Silvije S. Kranjčević spoznaje granicu između života i smrti, a slomljeno i povrijeđeno srce u pjesmi naziva izgubljenim, lutajućim.

1. strofa: "Po pučini čamac klizi,/U njem voze srce neko;/Sustalo je pa je stalo/Lutajući predaleko."

2. strofa: Pjesnik sebe poistovjećuje sa srcem koje je "ljubilo, vidjelo/gdje se grle raj i pako/Umrlo je prije smrti", što daje do znanja da je povrijeđen i ne želi živjeti.

3. strofa: "Ispod lipe kopat će ga,/Gdje se hitre ptice ljube;/Onamo će mrtvo slušat/Golubice i golube."

4. i 5. strofa: Pjesnik je izgubljen, mrtav. Smatra da se nikada ne će oporaviti, već će vječno ostati u tom stanju zbog nemilog mu događaja.

6. strofa: "I kad jesnom nad njim jekne/Strašna truba zadnjeg dana,/Iz tog groba zaplakat će:/Pustite me zakopana!"

Alaj mi se činiš vedra

Pjesnik iskazuje svoje veselje i radost, koje katkad prekida tuga. Smisao pjesme je u želji i lijepim događajima, koji život čine ljepšim i ugodnijim.

1. strofa: "Alaj mi se činiš vedra,/Alaj mi se činiš laka,/Moja dušo- tvoja njedra/Satkana su od oblaka;/Pod oblakom raj se krije,/U raju se suze suše.../Bar kadikad tako plaća/Očajane nebo duše!"

2. strofa: Pjesnik opisuje svoju dušu koja je istinska, pravedna, neiskaljana, no ističe da će se pokvariti ako se preda grijehu.

Vladimir Nazor: Izbor iz djela

Hrvatski jezik

Nazorova pjesma govori o hrvatskom jeziku kroz koji je pjesnik proživio svoj život. Pjesnička tema je jezik Hrvata, a motivi su ljubav prema svojoj zemlji i rodu, te ponos svojim krajolikom i Jadranskim morem, te tradicija, povijest i kultura.

1. strofa: Pjesnik govori o drevnom jeziku Hrvata pa kaže: "u tebi ja sam v'jek svoj proživio, drevni i l'jepi jeziče Hrvata." Ističe kako ga je učio od rođenja i uz trud osvojio.

2. strofa: Nazor ističe krajolik Republike Hrvatske kroz koji ga je hrvatski jezik poveo. Govori o gorama i dolinama, ističući da je svuda slušao njegov glas.
Citat: "Povede ti me i gdje nisam bio/na vrhu gore i na kraju gata/u kolibici, u kući od zlata/svuda je meni glas tvoj žuborio."

3. strofa: "Htio sam biti glazbalo, na kome/zvuče ko žice, mirišu ko cv'jeće/rojevi r'ječi u govoru tvome."

4. strofa: Stihovima "Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, da u tebi dišem i da živim s tobom, i onda kad me više biti ne će" Nazor izražava želju da hrvatski jezik ostane prisutan kraj njega, u njegovom tijelu i životu i nakon njegove smrti, zbog iznimnog poštovanja i divljenja prema svome materinjem jeziku.

O jeziku

1. stofa: "O njemu, da! O čarobnome vrelu,/Što davno ključa iz šikare naše/I snagu svoju razmaho je c'jelu/Kada ga st'jenje i glib zatrpaše!" Nazor govori o hrvatskom jeziku koji je nastao prije mnogo godina i održao se do danas, no uz mnogo prepreka koje je savladao.

2. strofa: "On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,/Kroz zlato njiva, zelenilo paše;/Na vatru nalik lije svjetlost vrelu/U sve nam sude, čuture i čaše." Hrvatski se jezik proteže duž Republike Hrvatske, kroz različit krajolik i kulturu, te kroz različit način života.

3. strofa: Pjesnik strahuje da će njegov materinski jezik propasti, pa kaže: "ne znamo da l' smo gradili mi njega, il on je nama svoju dušu dao, a sada, nov kad mulj i suša pr'jeti."

4. strofa: "U ovom lomu i gaženju svega,/Još nikad Hrvat nije bolje znao,/Da mu je s njime živjet i umr'jeti."

Zrikavac

1. stofa: Pjesnik primjećuje promjenu u pjesmama noćnih zrikavaca koje sluša svaku večer kako pjevaju u njegovom vrtu. Uviđa da jedan od starijih zrikavaca griješi u taktu i kvari ritam pjesme. Pjesnik shvaća da nije sve u redu, što ga zabrinjava. "Sinoć, u mom vrtu punom mjesečine,/Na koncertu noćnih zrikavaca, nije/Bilo sve u redu. -Jedan od starijeh/Gr'ješio u taktu, sviro bez sardine."

2. strofa: "Note su mu bile sad tiše, sad jače,/Sad ko glas što daje oštećeno zvono/Kidale se naglo, drhtale su bono/Ko jecaj u grlu kad se ljuto plače."

3. strofa: Stihovima "zapeo bi, stao, da počne još gorče- a ja nisam znao" pjesnik pokazuje izrazitu zabrinutost zbog starijeg zrikavca.

4. strofa: "C'jelu noć sam slušo njegov pjev. I sve sam/Jasnije osjećo od čega je meni/Tromost, što me hvata, srh, što me ledeni/I taj drug najgori mojih noći: Nesan"

5. strofa: Pjesnik pronalazi mrtvog zrikavca i uviđa jesen ispred svojih vrata. Shvaća zašto stari zrikavac nije pjevao kao prije, i žali za njime.

Štap

1. strofa: "Da imam sina, štap i torbu dao/Jednom bih njemu, pa mu reko: -Idi!/Sav sv'jet obiđi. Što ti oko vidi,/Nek nije duši ostaviti žao." Pjesnik izražava svoju zamisao, plan, kojim daje do znanja da bi bio strog, ali pravedan otac. Govori da bi sina odgojio i naučio bolje nego što je i sam bio odgojen i više nego što je i sam znao. Daje do znanja da nije znao iskoristiti svoj život kako je htio.

2. strofa: "S dovrima dobar, a ni s kime zao,/Svog srca glasa nikad se ne stidi./Pusti nek vrcnu ko kremen-hridi/Iskre, što prosut ja ih nisam znao."

3. strofa: Pjesnik pokazuje želju kojom bi njegov sin bio svemoguć i uporan, odlučan.

4. strofa: Stihovima "A kad se vratiš iz daleka sv'jeta, dok stablo moje jedva lista s mukom, i štap će tvoj u ruci da ti cvjeta" Nazor govori da je svijet ostao u rukama mladih, koji moraju imati cilj i biti ambiciozni kako bi stvarali bolju okolinu, te izgradili ljepotu i svježinu na Zemlji. Pjesma govori o životu i stvaralaštvu, novom životu i smrti, te nam daje pouku i nauku o življenju.

Francesco Petrarca: Rasute pjesme (Izbor iz Kanconijera)

Kanconijer je zbirka pjesama posvećenih Lauri, udatoj ženi u koju se pjesnik zaljubio, ali i zbog koje je izrazito patio. Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je nastao tijekom Laurina života, a drugi poslije njezine smrti. Osnovni motiv je ljubav, a temu određujem prema pjesnikovoj patnji i nesreći u toj silnoj zaljubljenosti. Zbirka je pisana kronološkim tijekom, tako da se mogu prepoznati događaji, odnosno svi pjesnikovi osjećaji od prvog trena, pa sve do zadnje pjesme u kojoj Petrarca moli Djevicu da ga primi u vječni mir.

Citat: "Djevice, ako ti žao/krajnje je ljudske bijede igda bilo/molbu mi čuj, jer tvoju pomoć treba,/spasi me, grijehu se dah,/premda sam prah, a ti kraljica neba."

Posebno su mi se svidjele dvije pjesme: jedna za života gospođe Laure, a druga poslije njezine smrti.

Za života gospođe Laure

V. pjesma

U ovoj, V. pjesmi Petrarca izriče pohvalu svojoj voljenoj tako što u pojedinim stihovima ističe određena slova, odnosno, prikazuje nam igru riječi čiji je rezultat ime Lauretta.

1. strofa: Na početku stiha ističe se i početak imena gospođe Laure u riječima koja joj izriču hvalu.

2. strofa: Nastavlja se igra riječi, u kojima se može otkriti da se radi o Lauri.

3. i 4. strofa: "Tako se hvaLA, URES i sklad krije/u svakom slogu kada tko spomene/onu što od svih štovat valja prije:/samo što možda Apolonu nije/drago da dičit grade zimzalene/i smrtni jezik preuzetno smije."

Nakon smrti gospođe Laure

CCXIV. pjesma

Ova pjesma odiše tugom i preokretom. Petrarca je saznao da je gospođa Laura umrla i sada osjeća da se mora okrenuti Bogu.

Citat: "Jer, videć dnevno kako k smrti brodim,/tisuć sam puta tražio od Boga/krila, kojim od svoga/zatvora zemnog um se k nebu vije."

Petrarca u očaju shvaća koliko je griješio misleći na slavu, a ne posvećujući se Bogu i vjeri, te želi prigrliti istinu i napustiti drugu, lošu stranu života. Na kraju pjesme govori da mu je skoro završio život, odnosno, da je skoro umro od tuge, ali je ipak tu.

Citat: "Jer, blizu smrt dok stoji,/ja tražim način, nov da život imam,/i vidim bolje, a goreg se primam."

Giovanni Boccaccio: Dekameron

Dekameron je zbirka od sto novela koje u deset dana pripovijeda sedam djevojaka i tri mladića. Sama riječ dekameron dolazi od grčkih riječi deka hemeron, što znači deset dana. Tih deset mladih ljudi 1348. godine bježe iz Firence zbog kuge koja hara gradom, te odlaze na selo, gdje žive u zabavi i poštenju. Svaki od njih pripovijeda po jednu novelu na temu koju odrede kralj ili kraljica tog dana. Jedino prvi i deveti dan nemaju određenu temu.

Citat: " (..) pošto su odslušale službu Božju u crnini, kako je priličilo tom vremenu, našlo sedam mladih gospojakoje su sve međusobno bile povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, od kojih nijedna ne bijaše navršila dvadeset i osmu godinu života, niti bijaše mlađa od osamnaest, svaka od njih mudra, i plemenite krvi, i krasnoga stasa, i lijepoga vladanja, i ljupke neporočnosti."

Tako se u drugom danu pripovijeda o hirovima sreće, u trećem o ostvarenim ljubavnim željama, a četvrti dan sadrži neke tragične zgode. Peti pripovijeda o ljubavima sa sretnim završetkom, šesti je posvećen brzim i duhovitim odgovorima, sedmi podvalama, a u osmome se govori o raznim šalama. Deseti, zaključni dan obuhvaća novele o velikim i plemenitim djelima. Znači, dvije su bitne teme Boccacciova djela: ljubav i inteligencija.

Citat: "Ljubeći je silno i čineći sve što mu je bilo u moći da mu i ona uzvrati osjećaj, često joj je radi toga slao poruke, no uzalud mu bijaše nastojanje."

Prvi dan, prva novela

Citat: "Ser Cepparello lažnom ispovijedi obmane pobožna fratra te umre; i premda je za života bio veoma zao čovjek, nakon smrti proglase ga svecem i nazovu sveti Ciappelletto."

Ser Cepparello bio je veliki prevarant iz Toscane, koji je u svome životu činio mnoga nedjela pa je zbog toga bio najveći grješnik toga doba. Bogati trgovac Musciatto Franzesi ga je unajmio da od Burgunđana utjera dug, no ovaj tamo oboli i pristaje na ispovijed koju su od njega tražili lihvari. Ciappelletto fratru priča grozne laži, sve kako bi u miru umro, a ovaj to ne shvaća.

Citat: "Oče moj, bio sam stekao navadu ispovijedati se svakoga tjedna barem jedanput, ne spominjući da ih je dosta bilo kad sam se ispovijedio i više puta, no istina je, otkad onemoćah, ima tome već osam dana, da se ne ispovijedih, toliko me je bila bolest obuzela."

Fratar mu je dao odrješenje i posljednju pomast. Nekoliko sati kasnije Ciappelletto je umro i fratri ga zakopaše u dvor u samostanu. Od tog ga trenutka narod slavi i dan danas.