Matko Peić: Evropske skitnje

FRANCUSKA

Hrvati u Parizu

Matko Peić nam govori o hrvatskim umjetnicima u Parizu, u Francuskoj, te na vrlo slikovit način opisuje koliko je naša mala Republika Hrvatska zapravo velika, vrijedna i cijenjena država u stranim zemljama, te nam daje do znanja da je život u prošlosti bio jako težak i objašnjava nam razlog odlaska naših ljudi u inozemstvo, gdje su se uspjeli iskazati i zato i dan danas potiču divljenje u očima mladih umjetnika, te svih miljenika umjetnosti.

Citat, 77. str.: "Mi u prošlosti ne samo da nismo mogli dovesti k sebi strane umjetnike, nego smo, zbog teških uvjeta života morali izgubiti čak i svoje vlastite umjetnike koji su otišli u svijet tražiti kruha. Nema evropskog dvora na kojem nisu gradili, klesali, slikali."

Tako je u svojim studentskim danima kolegama s fakulteta mogao predstaviti djela naših umjetnika Franje Laurana, njegovog brata Lucijana, te Ivana Duknovića, koji su te mlade studente zaista zadivili i predstavili im Hrvatsku u pravom svijetlu.

Citat, 77. str.: "Znam da svi poznajete Franju Lauranu, renesansnog kipara, i njegovog brata Lucijana. Svi znate za onu ljepotu koju je Lucijan ostvario gradeći u Italiji, u Urbinu za vojskovodu od Montefeltra. Znate i za Franjina djela na Siciliji, u Avignonu, nadasve za one skulpture u Napulju na Arco di Castel Nuovo. No, rijetko tko pomišlja da je ovaj, uz Desiderija da Settignana, najtankoćutniji portrerist, autor poprsja Beatrice Aragonske i Battiste Sforze, rođen u mjestu zvanom Vrana kraj Zadra i da je, kao i njegov brat Lucijan, Hrvat!"

Našli slikari su te mlade studente itekako dojmili, a to se događa iz dana u dan u stranim zemljama. To nam daje potencijal, poštenje, ugled, a Matko Peić je samo jedan od mnogih Hrvata koji cijene svoju državu i govore o njoj u pozitivnom smislu i iako je prošao kroz Europu i vidio mnoga čudesna djela i doživio puno avantura, Hrvatska će mu zauvijek ostati u srcu, makar i sada, 11 godina nakon njegove smrti. Naravno, isto tako će i ostati u srcu stranaca, a to dokazuje i izjava jednog Poljaka tijekom Peićevog posjeta Louvreu.

Citat, 78. str.: "Da vam Hrvata nema, mi Slaveni uopće ne bismo bili u Louvreu!"

BELGIJA

Rubens i hrvatsko slikarstvo

Matko Peić se nalazi u Belgiji i upoznaje nas sa Peterom Paulom Rubensom, jednim od najvećih slikarskih majstora svih vremena, te ga povezuje sa hrvatskim slikarstvom.

Citat, 107. str.: "Ako je ikoja hrvatska pokrajina mogla šire i življe otvoriti Rubensu vrata, onda je to Slavonija."

Peić nam opisuje Rubensa, te govori o Izidoru Kršnjavi, našem likovnom administratoru, koji je bio jedan od prvih naših "rubensista", odnosno, proučavao je i doslovno kopirao Rubensove slike.

Citat, 107. str.: "Odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu, dakle, lice krajnje razumsko - šokiran Rubensovim beskompromisnim vitalitetom - Kršnjavi se vratio Slavoniji, Našicama, sebi, slikarstvu! Kopirajući studirao je Rubensove slike!"

Nakratko nam spominje i hrvatskog slikara i grafičara Crnčića, koji je u svojim uspomenama Rubensa opisao kao profesora, odnosno, Rubens je trebao biti oživljavač u jednoj nastavi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upoznajemo se i s Ivanom Tišovom, te Josipom Račićem koji su također cijenili Rubensova djela i bili su njegovi sljedbenici.

Citat, 108. str.: "Vi ste mali Rubens! -Te je riječi čuo i zabilježio Vladimir Becić u času kad je stari profesor, voditelj crtačkog tečaja u Akademiji u Munchenu, vidio crteže jednoga od budućih osnivača "Hrvatske škole" i hrvatskog modernog slikarstva uopće - Josipa Račića."

Zapravo, iz svih tih primjera vidimo koliko je Rubens bio i ostao cijenjen, ali najveći rubensovac hrvatskog slikarstva svih vremena bez sumnje je Vladimir Becić.

Citat, 108. str.: "Rubensovac i dušom, i tijelom, i umjetnošću, i životom! Kad bi se jednom priredila izložba s naslovom "Rubens u svijetu", iz naše zemlje malo koji od naših slikara mogao bi se staviti ispred Becića!"

ENGLESKA

Naša umjetnost u londonskim galerijama

Peić nas dovodi u London, gdje se susrećemo s nekoliko naših umjetnika čija djela počasno stoje izložena u londonskim galerijama. Nakon što smo saznali da je Pariz po Hrvatima značajan u kiparstvu, a isto tako i Italija, sada znamo da je i Velika Britanija bila odredište naših umjetnika.

Citat, 172. str.: "Začudit će se netko kad kažem da Velika Britanija, koju su dosad najmanje spominjali kao zemlju u kojoj bi naši ljudi trebali putovati da vide djela svojih likovnih umjetnika, da baš ta Velika Britanija ima u svojim muzejima, galerijama i knjižnicama nekoliko djela koja su u pojedinim slučajevima ono najbolje što su neki, i to bez sumnje najvredniji likovni umjetnici naše zemlje od svog stvaranja ostavili."

Peić se našao u galeriji Soane Museum, gdje je imao priliku vidjeti knjigu minijatura Julija Klovića, koja je za taj muzej tolika dragocjenost da ju ne izlažu u vitrini, nego ju čuvaju u trezoru i pokazuju tek u prisutnosti službenika muzeja.

Citat, 174. str.: "Preda mnom na stolu stajala je knjiga ukrašena rukom našeg velikog minijaturista Julija Klovića, umjetnika koji je rođen 1498. godine u Grižanima u Hrvatskom primorju, i koji je naš najveći slikar što smo ga do danas uopće imali, već u svoje doba toliko cijenjen da su ga suvremenici nazivali "Mali Michelangelo"."

Upoznali smo se i s drugim djelima izloženim u londonskim galerijama. Tako se u galeriji Victoria and Albert Museum stoji izložen lijep mramoran reljef, koji se pripisuje Ivanu Duknoviću, a u National Gallery se nalazi slika koja se pripisuje Jurju Čulinoviću, našem slikaru koji se susreće i u Parizu.

Citat, 176. str.: "Kad čovjek sve to vidi u Londonu, onda dolazi do zaključka da u tom gradu ima isto toliko, ako ne i više, djela naših likovnih umjetnika kao i u mnogim gradovima svijeta."

Peićeve riječi zvuče jako poučno, jer mnogi od nas nisu znali koliko se zapravo naša umjetnost proširila po svijetu, a to je i jako lijepoza Hrvate, za našu kulturu jer nas ljudi poštivaju kada to vide. No, po meni je žalosno što sama Republika Hrvatska nema toliko znamenitosti i što naši umjetnici nisu ostajali u svojoj domovini, već su trbuhom za kruhom odlazili u inozemstvo.

Matko Peić: Skitnje

Od Zagreba do Siska

Matko Peić nam vrlo slikovito opisuje put od Zagreba do Siska i iznosi nam svoja duboka razmišljanja. Nalazi se u Zagrebu sredinom ljeta i shvatio je da ne želi otići na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja, te sa bilježnicom i olovkom u ruci kreće na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajući prirodu i ljude oko sebe kroz prozor vagona.

Citat, 8. str.: "Turopoljke, Posavke! Koliko života i sna u njihovim rukama. Meke kad drže vime, nježne kad vade piletu prevelikog crva iz kljuna. Najopreznije ženske ruke, koje čitav dan drže jaje, pažljive da ne prekinu žuč, kad iz rasporene guske vade slatka jetra. Meki njihov govor i nije ništa drugo nego dozivanje mijaukanjem, kokodakanjem. Te žene su onaj čudestveni magnet koji ugledate u trenu iz expresa, kako iz vrtova punih kovrčica i sjemena jednom jedinom malom kretnjom ruke doziva pijetla, zalutale patke."

Iznimno mi je drago što se Peiću sviđa naš krajolik, jer tako pohvalnim i lijepim riječima opisuje svoje doživljaje, a svaki detalj pažljivo promotri i zapiše nešto o njemu. Promatrajući sav taj pejzaž naviru mu uspomene i sjećanja iz mladosti i djetinjstva, te još više uživa u putovanju do Siska, ali i kroz svoje misli. Kako se udaljava od Zagreba, približava se Sisku, prolazeći kroz Veliku Goricu, Mraclin, Peščenicu, Lekenik, Gredu, Stupno. Sve su to mjesta vrijedna spomena, jer svako ima svoje značenje i poseban opis, ljude, kuće, životinje i običaje, makar su svi vrlo blizu jedno drugome.

Citat, 11. str.: "Rumenilo i ljubav ovdje traju od zore do mraka jednakim žarom. Svaki čas tu oroz gazi kokoš, a patak tapka patku. Jaja se kotrljaju na pol dvorišta."

Napokon stiže u Sisak, taj grad koji mu je toliko prirastao srcu. Ne samo zbog svojih povijesnih obilježja i posebne mirnoće koja mu pruža lagodan odmor, već i zbog uljudnih ljudi i prekrasnog pejzaža koji ga okružuje.

Citat, 11. str.: "Pejzaž pred Siskom je koritast. Daleko od vojarna i sudova sisačkih, vjetrić se ovdje igra sa starim orasima. Tu mladi jastreb namješta oko i oštri nokte prije nego zaokruži nad Sisak. Ovi grmovi puni su perja i krvi ukradenih pačića. Tu su seoske birtije sa stolcima koji cvile, s debelim gredama i s kelnericom kojoj je noga okružena madežima i raspijukanim pilićima."

Ščitarjevo

Peić nas upoznaje s hrvatskim selom Ščitarjevom, smještenom u Turopolju, koji ima obilježja još iz rimskog doba.

Citat, 104. str.: "Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom."

Ovaj putopis Matka Peića započinje opisom mirne rijeke, te njezinog okoliša. No, pažnju mu odvlači stari i napušteni rimski sarkofag, koji ga očarava svojom ljepotom, iako je prekriven mahovinom i lišćem.

Citat, 105. str.: "Lišajevi su se crnjeli siti ljeta, a limeni pjetlić na crkvi postao je ljubičast kao mokro grožđe."

Peić zanemaruje starost i vanjski izgled sakrofaga već u njemu vidi nešto potpuno jedinstveno, lijepo, pa i čisto. Zadivljuje ga koliko tajni taj sarkofag u sebi čuva i kroz što je sve prošao. Iznimno ga cijeni, te ga opisuje najljepšim riječima, a u sebi zauvijek pronalazi mjesto gdje će ga čuvati, isto kao i Dijanu, božicu šuma i lova.

Citat, 106. str.: "Kakve li čari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasični profil meni govori da bi to bio posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antičkom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i đubrenika u perpektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz blake -i zajedno pasu čas zemlju, čas nebo."

Kobilje

Na svome putu od Zagreba do Siska, Peić je prolazio kroz napušteno selo Kobilje, u kojem jedina živa bića koje možemo sresti su životinje.

Citat, 62. str.: "Kobilje je danas ogromna krčevina. Nebesa leže na nepovrijeđenom mulju i oblak spava u šašu s rodom. Tu se vuku zmije duge, srebrne, bezazlene. Izlegu se u korijenu jasena pa do smrti preplaze sjenokoše cijelog Kobilja, travanjskom kišom nasjajene, grmljavinom divno izuzrujane."

Te životinje, kao npr. zmije, tamo žive lagodnim životom. Nitko ih ne uznemiruje, ne ometa, pa žive spokojno i mirno. No ljudima koji potječu iz tog mjesta, čiji su korijeni tamo ostali, trebalo bi biti žao što je Kobilje tako napušteno, te bi trebali ponovno oživjeti to selo i urediti ga. Peiću za oko zapinju konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva, a da nisu ni svjesni koliko ih težak život očekuje ako se čovjek vrati u to mjesto.

Citat, 63. str.: "Kobilje je pejzaž mlade ždrebice -one visoke, dugih, vitkih nogu, kojoj je najmiliji čas ljeti, kad iz vrelog žita iznenada dune prohladni nizinski zrak noseći miris naglog pljuska, leda, nevremena, smrti. Ona voli časove kad se sve u prirodi prestraši i traži da se negdje sakrije, uvuče."

Opis ovoga kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, jer je tamo sve zapušteno, zaraslo. Tužno zvuči koliko su ljudi zapravo nemarni, ali je ovaj pejzaž i sada lijep. Sve je to priroda; obilježje toga kraja, makar i zelena plijesan, te neki propali mjesečev samet.