Slavko Kolar: Breza

Slavko Kolar nas uvodi u stari način života i dovodi nas u situaciju da razmislimo o svojim postupcima, te odnosu prema roditeljima, koji nam mukotrpnim radom pokušavaju priuštiti sve što poželimo, iako to nekada nismo zaslužili. Nekada su ljudi živjeli skromno; bili su siromašni, a svaka prolivena kap znoja dok su radili značila im je puno, jer su si tako zarađivali za kruh i ono osnovno što im je trebalo da prežive. Breza govori o mladoj i krhkoj ženi Janici, koja teško boluje i nema joj pomoći.

Citat: "Bude mrijela, to je gotova stvar!"

Svatko nosi svoj križ i mora se suočiti s problemima, a sve je lakše uz podršku svojih bližnjih, što Janica nije imala.

Citat: "Kaj bi se tu po hiži protezala kakti kakva frajla!"

Janici umre i dijete, što je bolna točka svih roditelja. Nitko ne želi izgubiti svoga voljenog ili bližnjeg, pogotovo ne onoga zbog kojeg radi i zarađuje. Saznajemo i da su prije mnogo godina naši bake i djedovi, prabake i pradjedovi živjeli zbijeni u nekoj sobici (ako su bili skromni i siromašni), bili vrlo vrijedni i ustajali se vrlo rano kako bi obavili poslove, te dane provodili radeći. Oni bogatiji smatrali su se gospodom, kao npr. svećenici i doktori, a bili su svjesni nehigijenskom načinu života, te su koji put i prigovorili vidjevši nered u kući.

Citat: "Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava!"

Primjećujemo i da su siromašni ljudi teško živjeli, čega ima i dan danas.

Citat: "Mili Bože, zlo ti je denes živeti! Sve košta penez! - stao Mika opet filozofirati. - Kad se dete rodi, strošek je. Doduše nije veliki, ali opet... Kad se sin ženi ili kćer udaje, to je kakti da bi zgorel! Nek ti negdo vumre, opet, strošek."

Janica je preminula. Smrt nas sve čeka, no nitko ne zna kada će mu doći sudnji dan. Čak i oni koji boluju od teških bolesti trude se preživjeti, jer život je lijep, i živjeti je lijepo. Ne sviđa mi se stav Janičina muža Marka, koji je nakon njezine smrti odahnuo, te otišao u svatove i zabavljao se. To odmah pokazuje da njegova ljubav nije bila iskrena, te da su se ljudi ženili iz interesa, ili pak da ne bi ostali sami. Smatram da je Marko zaslužio u brezi vidjeti Janicu, koja mu je utjerala strah u kosti tim prizorom, a iako je naumio srušiti to stablo, ipak nije imao snage i pobjegao je. Svatko nosi svoj križ, a Janica je svoj napokon skinula s leđa.

Silvije Strahimir Kranjčević: Pjesme

Providnost

Pjesnik u svojoj pjesmi ističe narodni motiv i pokušava prenijeti pouku. Govori o majci kojoj sin umire, a ona neprestano za njim žali, pa doživi iskustvo koje joj ipak ne pomogne da promjeni miščjenje. Temu određuje motiv, a to je i sam naziv ove pjesme.

1. strofa: "Hranila je čedo majka/Kroz tri ljeta kojekako:/O preslici i o ruci,/Malo čedo prenejako." Pjesnik ističe da je majka svoje dijete odgajala nejednako; nekad dobro, nekad loše.

2. strofa: Jednog petka dijete iznenada osjeti fizičku bol, što je izazvalo smrt.

3. i 4. strofa: Zbog smrti voljenog joj djeteta, majka godinama žali za njime. Tugu, bol i suze nakon punih sedam godina prekine dolazak majčinog spasa- Anđela božjeg.

5. strofa: "Već su Bogu dodijale/Materinje teške suze;/Ako ti je sinak umro,/Bog ga dao, Bog i - uze!" Anđeo božji pokušava majku utješiti istinom.

6. strofa: Pjesnik stihovima "I što nebo od vas radi,/Ako radi, to i znade" želi poručiti da treba slijediti vjeru i ne dopustiti da se itko protivi Božjoj volji, jer On je svemoguć.

7. strofa: Anđeo božji majci pokazuje da je dug put do istine i sreće, no ona i dalje nestrpljivo, tužnog koraka želi saznanje.

8. i 9. strofa: "I taku su jadni došli/Na brežuljak neki mali-/Tu je noćni vjetrić zibo/Jedno tijelo na vješali'-" Pjesnik prikazuje trenutak kada majka ponovno ugleda svoje voljeno dijete, nakon sedam godina muke, boli i patnje, te dugog i trnovitog puta tužne majke.

10. strofa: "Evo-reče anđel boži-/Takav bi ti sinak bio,/Pa otari svoje suze;/Bog je tebi dobro htio.-"

11. i 12. strofa: Iako je pjesnik anđela poslao da nauči pouku sve koji ju u ovoj pjesmi ne vide, isto kao ni majka, pjesma dobiva svoje pravo značenje. Stihovima "A majka je grlit stala/Svoje čedo o konopu;/Ljubila mu hladne ruke,/Ljubila mu hladnu stopu" pjesnik ističe neznanje, što ga zgraža, jer ni nakon uvida u nepoznato ima ljudi koji u Boga ne vjeruju i pravu pouku, odnosno, poruku, ne shvaćaju.

U zanosu

Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi govori o željama i osjećajima koje svaki čovjek u sebi nosi, a motive veže uz znatiželju i nestrpljivost. Temu pjesme određujem po pjesnikovoj želji da živi i sazna svoju sudbinu. Pjesma ima osam strofa koje su osmerostih.

1. strofa: Pjesnik je nemiran i želi znati razlog. Želi živjeti kao običan smrtnik koji zna da će i njemu jednom doći kraj.

2. strofa: "Što je ovo, što me nosi,/Kud se diže hitra lasta,/Što je ovo, te me vitla/Kao bura uvrh hrasta?/Otkud meni smijeh divlji,/A što opet sve me zebe,/Otkud ono- te mi dođe,/Pa ne poznam sama sebe?" Pjesnik je svjestan da ne može znati odgovore na sva pitanja no svejedno je znatiželjan.

3. i 4. strofa: Pjesnik se raspituje o svome životu i dobiva dva različita odgovora.

5. strofa: "(...) Pošao sam do vidara,/Pričao mu svoje jade;/Molio ga- mudru glavu-/Odoljena da mi dade./Mjerio me na dva stakla,/Sve od glave pa do pete;/Reko mi je: Pravo vam je,/Kad živite bez diete."

6. strofa: Pjesnik pokušava naći odgovore u vjeri, no bezuspješno.

7. i 8. strofa: Pjesnik pronalazi odgovor i shvaća da svaki čovjek u sebi ima osjećaje- one dobre i one loše. Odnosno, ima vrline i mane. On svoj nemir naziva "divlji vulkan sred njedara" i opisuje ga kako vrije, bjesni i prijeti.

Po pučini

Silvije S. Kranjčević spoznaje granicu između života i smrti, a slomljeno i povrijeđeno srce u pjesmi naziva izgubljenim, lutajućim.

1. strofa: "Po pučini čamac klizi,/U njem voze srce neko;/Sustalo je pa je stalo/Lutajući predaleko."

2. strofa: Pjesnik sebe poistovjećuje sa srcem koje je "ljubilo, vidjelo/gdje se grle raj i pako/Umrlo je prije smrti", što daje do znanja da je povrijeđen i ne želi živjeti.

3. strofa: "Ispod lipe kopat će ga,/Gdje se hitre ptice ljube;/Onamo će mrtvo slušat/Golubice i golube."

4. i 5. strofa: Pjesnik je izgubljen, mrtav. Smatra da se nikada ne će oporaviti, već će vječno ostati u tom stanju zbog nemilog mu događaja.

6. strofa: "I kad jesnom nad njim jekne/Strašna truba zadnjeg dana,/Iz tog groba zaplakat će:/Pustite me zakopana!"

Alaj mi se činiš vedra

Pjesnik iskazuje svoje veselje i radost, koje katkad prekida tuga. Smisao pjesme je u želji i lijepim događajima, koji život čine ljepšim i ugodnijim.

1. strofa: "Alaj mi se činiš vedra,/Alaj mi se činiš laka,/Moja dušo- tvoja njedra/Satkana su od oblaka;/Pod oblakom raj se krije,/U raju se suze suše.../Bar kadikad tako plaća/Očajane nebo duše!"

2. strofa: Pjesnik opisuje svoju dušu koja je istinska, pravedna, neiskaljana, no ističe da će se pokvariti ako se preda grijehu.

Vladimir Nazor: Izbor iz djela

Hrvatski jezik

Nazorova pjesma govori o hrvatskom jeziku kroz koji je pjesnik proživio svoj život. Pjesnička tema je jezik Hrvata, a motivi su ljubav prema svojoj zemlji i rodu, te ponos svojim krajolikom i Jadranskim morem, te tradicija, povijest i kultura.

1. strofa: Pjesnik govori o drevnom jeziku Hrvata pa kaže: "u tebi ja sam v'jek svoj proživio, drevni i l'jepi jeziče Hrvata." Ističe kako ga je učio od rođenja i uz trud osvojio.

2. strofa: Nazor ističe krajolik Republike Hrvatske kroz koji ga je hrvatski jezik poveo. Govori o gorama i dolinama, ističući da je svuda slušao njegov glas.

Citat: "Povede ti me i gdje nisam bio/na vrhu gore i na kraju gata/u kolibici, u kući od zlata/svuda je meni glas tvoj žuborio."

3. strofa: "Htio sam biti glazbalo, na kome/zvuče ko žice, mirišu ko cv'jeće/rojevi r'ječi u govoru tvome."

4. strofa: Stihovima "Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, da u tebi dišem i da živim s tobom, i onda kad me više biti ne će" Nazor izražava želju da hrvatski jezik ostane prisutan kraj njega, u njegovom tijelu i životu i nakon njegove smrti, zbog iznimnog poštovanja i divljenja prema svome materinjem jeziku.

O jeziku

1. stofa: "O njemu, da! O čarobnome vrelu,/Što davno ključa iz šikare naše/I snagu svoju razmaho je c'jelu/Kada ga st'jenje i glib zatrpaše!" Nazor govori o hrvatskom jeziku koji je nastao prije mnogo godina i održao se do danas, no uz mnogo prepreka koje je savladao.

2. strofa: "On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,/Kroz zlato njiva, zelenilo paše;/Na vatru nalik lije svjetlost vrelu/U sve nam sude, čuture i čaše." Hrvatski se jezik proteže duž Republike Hrvatske, kroz različit krajolik i kulturu, te kroz različit način života.

3. strofa: Pjesnik strahuje da će njegov materinski jezik propasti, pa kaže: "ne znamo da l' smo gradili mi njega, il on je nama svoju dušu dao, a sada, nov kad mulj i suša pr'jeti."

4. strofa: "U ovom lomu i gaženju svega,/Još nikad Hrvat nije bolje znao,/Da mu je s njime živjet i umr'jeti."

Zrikavac

1. stofa: Pjesnik primjećuje promjenu u pjesmama noćnih zrikavaca koje sluša svaku večer kako pjevaju u njegovom vrtu. Uviđa da jedan od starijih zrikavaca griješi u taktu i kvari ritam pjesme. Pjesnik shvaća da nije sve u redu, što ga zabrinjava. "Sinoć, u mom vrtu punom mjesečine,/Na koncertu noćnih zrikavaca, nije/Bilo sve u redu. -Jedan od starijeh/Gr'ješio u taktu, sviro bez sardine."

2. strofa: "Note su mu bile sad tiše, sad jače,/Sad ko glas što daje oštećeno zvono/Kidale se naglo, drhtale su bono/Ko jecaj u grlu kad se ljuto plače."

3. strofa: Stihovima "zapeo bi, stao, da počne još gorče- a ja nisam znao" pjesnik pokazuje izrazitu zabrinutost zbog starijeg zrikavca.

4. strofa: "C'jelu noć sam slušo njegov pjev. I sve sam/Jasnije osjećo od čega je meni/Tromost, što me hvata, srh, što me ledeni/I taj drug najgori mojih noći: Nesan"

5. strofa: Pjesnik pronalazi mrtvog zrikavca i uviđa jesen ispred svojih vrata. Shvaća zašto stari zrikavac nije pjevao kao prije, i žali za njime.

Štap

1. strofa: "Da imam sina, štap i torbu dao/Jednom bih njemu, pa mu reko: -Idi!/Sav sv'jet obiđi. Što ti oko vidi,/Nek nije duši ostaviti žao." Pjesnik izražava svoju zamisao, plan, kojim daje do znanja da bi bio strog, ali pravedan otac. Govori da bi sina odgojio i naučio bolje nego što je i sam bio odgojen i više nego što je i sam znao. Daje do znanja da nije znao iskoristiti svoj život kako je htio.

2. strofa: "S dovrima dobar, a ni s kime zao,/Svog srca glasa nikad se ne stidi./Pusti nek vrcnu ko kremen-hridi/Iskre, što prosut ja ih nisam znao."

3. strofa: Pjesnik pokazuje želju kojom bi njegov sin bio svemoguć i uporan, odlučan.

4. strofa: Stihovima "A kad se vratiš iz daleka sv'jeta, dok stablo moje jedva lista s mukom, i štap će tvoj u ruci da ti cvjeta" Nazor govori da je svijet ostao u rukama mladih, koji moraju imati cilj i biti ambiciozni kako bi stvarali bolju okolinu, te izgradili ljepotu i svježinu na Zemlji. Pjesma govori o životu i stvaralaštvu, novom životu i smrti, te nam daje pouku i nauku o življenju.

Francesco Petrarca: Rasute pjesme (Izbor iz Kanconijera)

Kanconijer je zbirka pjesama posvećenih Lauri, udatoj ženi u koju se pjesnik zaljubio, ali i zbog koje je izrazito patio. Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je nastao tijekom Laurina života, a drugi poslije njezine smrti. Osnovni motiv je ljubav, a temu određujem prema pjesnikovoj patnji i nesreći u toj silnoj zaljubljenosti. Zbirka je pisana kronološkim tijekom, tako da se mogu prepoznati događaji, odnosno svi pjesnikovi osjećaji od prvog trena, pa sve do zadnje pjesme u kojoj Petrarca moli Djevicu da ga primi u vječni mir.

Citat: "Djevice, ako ti žao/krajnje je ljudske bijede igda bilo/molbu mi čuj, jer tvoju pomoć treba,/spasi me, grijehu se dah,/premda sam prah, a ti kraljica neba."

Posebno su mi se svidjele dvije pjesme: jedna za života gospođe Laure, a druga poslije njezine smrti.

Za života gospođe Laure

V. pjesma

U ovoj, V. pjesmi Petrarca izriče pohvalu svojoj voljenoj tako što u pojedinim stihovima ističe određena slova, odnosno, prikazuje nam igru riječi čiji je rezultat ime Lauretta.

1. strofa: Na početku stiha ističe se i početak imena gospođe Laure u riječima koja joj izriču hvalu.

2. strofa: Nastavlja se igra riječi, u kojima se može otkriti da se radi o Lauri.

3. i 4. strofa: "Tako se hvaLA, URES i sklad krije/u svakom slogu kada tko spomene/onu što od svih štovat valja prije:/samo što možda Apolonu nije/drago da dičit grade zimzalene/i smrtni jezik preuzetno smije."

Nakon smrti gospođe Laure

CCXIV. pjesma

Ova pjesma odiše tugom i preokretom. Petrarca je saznao da je gospođa Laura umrla i sada osjeća da se mora okrenuti Bogu.

Citat: "Jer, videć dnevno kako k smrti brodim,/tisuć sam puta tražio od Boga/krila, kojim od svoga/zatvora zemnog um se k nebu vije."

Petrarca u očaju shvaća koliko je griješio misleći na slavu, a ne posvećujući se Bogu i vjeri, te želi prigrliti istinu i napustiti drugu, lošu stranu života. Na kraju pjesme govori da mu je skoro završio život, odnosno, da je skoro umro od tuge, ali je ipak tu.

Citat: "Jer, blizu smrt dok stoji,/ja tražim način, nov da život imam,/i vidim bolje, a goreg se primam."

Giovanni Boccaccio: Dekameron

Dekameron je zbirka od sto novela koje u deset dana pripovijeda sedam djevojaka i tri mladića. Sama riječ dekameron dolazi od grčkih riječi deka hemeron, što znači deset dana. Tih deset mladih ljudi 1348. godine bježe iz Firence zbog kuge koja hara gradom, te odlaze na selo, gdje žive u zabavi i poštenju. Svaki od njih pripovijeda po jednu novelu na temu koju odrede kralj ili kraljica tog dana. Jedino prvi i deveti dan nemaju određenu temu.

Citat: " (..) pošto su odslušale službu Božju u crnini, kako je priličilo tom vremenu, našlo sedam mladih gospojakoje su sve međusobno bile povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, od kojih nijedna ne bijaše navršila dvadeset i osmu godinu života, niti bijaše mlađa od osamnaest, svaka od njih mudra, i plemenite krvi, i krasnoga stasa, i lijepoga vladanja, i ljupke neporočnosti."

Tako se u drugom danu pripovijeda o hirovima sreće, u trećem o ostvarenim ljubavnim željama, a četvrti dan sadrži neke tragične zgode. Peti pripovijeda o ljubavima sa sretnim završetkom, šesti je posvećen brzim i duhovitim odgovorima, sedmi podvalama, a u osmome se govori o raznim šalama. Deseti, zaključni dan obuhvaća novele o velikim i plemenitim djelima. Znači, dvije su bitne teme Boccacciova djela: ljubav i inteligencija.

Citat: "Ljubeći je silno i čineći sve što mu je bilo u moći da mu i ona uzvrati osjećaj, često joj je radi toga slao poruke, no uzalud mu bijaše nastojanje."

Prvi dan, prva novela

Citat: "Ser Cepparello lažnom ispovijedi obmane pobožna fratra te umre; i premda je za života bio veoma zao čovjek, nakon smrti proglase ga svecem i nazovu sveti Ciappelletto."

Ser Cepparello bio je veliki prevarant iz Toscane, koji je u svome životu činio mnoga nedjela pa je zbog toga bio najveći grješnik toga doba. Bogati trgovac Musciatto Franzesi ga je unajmio da od Burgunđana utjera dug, no ovaj tamo oboli i pristaje na ispovijed koju su od njega tražili lihvari. Ciappelletto fratru priča grozne laži, sve kako bi u miru umro, a ovaj to ne shvaća.

Citat: "Oče moj, bio sam stekao navadu ispovijedati se svakoga tjedna barem jedanput, ne spominjući da ih je dosta bilo kad sam se ispovijedio i više puta, no istina je, otkad onemoćah, ima tome već osam dana, da se ne ispovijedih, toliko me je bila bolest obuzela."

Fratar mu je dao odrješenje i posljednju pomast. Nekoliko sati kasnije Ciappelletto je umro i fratri ga zakopaše u dvor u samostanu. Od tog ga trenutka narod slavi i dan danas.

Vesna Parun: Poezija

Prva ljubav

Vesna Parun u svojoj pjesmi govori o najljepšem osjećaju – ljubavi. Izražava svoje osjećaje: strah, nervozu, čuđenje, nestrpljivost, pa je tema: ljubav. Pjesma ima 5 strofa od kojih su dva katrena, jedna tercina, jedan distih i jedan peterostih. Motivi su vezani uz osjećaje.

1. strofa: Parun opisuje okolinu u stihovima: „u šuštavoj travi blizu raskršća“ i izražava svoje osjećaje. Stihovima „sjedim nemirna srca i čekam/onog kojemu noćas dadoh, bezazlena,/preplašena pticu svoje ljubavi“ daje do znanja da ljubav nije jedinstvena, te da je voljeti teško, no i ispunjavajuće.

2. strofa: „U žarko crvenoj mahovini brijega/već se zapliće jesen./Zatišje jezera raste iz polusjena.“

3. strofa: Pjesnikinja pokazuje zabrinutost i nervozu u iščekivanju svojeg voljenog. Iz strofe se može vidjeti požrtvovnost i naivnost pjesnikinje.

4. strofa: „S tamnih polja dopire šapat noći./O srce moje! Ne slušaj šum trava./U tugu će te odvesti./Pogledaj:/voda je nestalna.“ Strah je vidljiv. Pojavljuje se nesigurnost i pjesnikinja se pokušava primiriti u nadi da se neće razočarati. Vjeruje u ljubav.

5. strofa: „A ptice odlaze daleko preko brijega/za hladnim suncem.“

Bila sam dječak

Pjesma govori o izgubljenom sretnom stanju, životu pjesnikinje. Nešto se dogodilo i prekinulo to stanje. No, pjesnikinja smatra da je njezino stanje bilo bezspolno i ona to drži prirodnim. Pjesma je napisana u prošlom vremenu.

1. strofa: „U mjesečinu me je skrila/večer, utrnuvši svijeće./Svu noć sam zamišljena snila/u modroj šumi kroz drveće.“

2. strofa: Smisao strofe je u stihu „bila sam zrno rumena grožđa“, te u „lisica utekla iz gvožđa“. To nam govori o pjesnikinom bezspolnom stanju i lukavosti, pomoću koje je bježala od svoje ženske sudbine.

3. strofa: Parun stihovima „što nisam bila, što nisam smjela“ govori o ograničenosti njene mogućnosti življenja, koja je i razlog njezinog bijega od sudbine.

Ropstvo

Vesna Parun govori o grješnici, ženi koja je činili pogreške u svome životu. Njezina pjesma podsjeća na problem svih žena kada se zaljube, a to je odanost i predanost nekoj osobi. No, ta osoba ne zaslužuje ljubav jer ne zna poštovati niti ljubiti; nije joj stalo do osobe koja joj se preda. U ovoj pjesmi žena se sama sebi gadi, no želi se promijeniti; želi postati bolja i čvršća osoba koja će prebroditi sve prepreke i oduprijeti se zlostavljanju.

1. strofa: „Žena sam. Moja ispovijed prastara i tamna/drhtala je neizgovorena/pred nepomičnom savješću planina./Stanite, zvijezde,/dok pjevam i ženi i orlu/koji je uzletio u modrine.“ Pjesnikinja himnu poistovjećuje s istinitim događajima, a orla smatra svojim spasom, bijegom od problema.

2. i 3. strofa: Parun govori o svojim iskustvima u ljubavi za koju ne želi da se javno objavi jer osjeća sram. Kaže da ju tada nitko i ništa nije sprječavalo u svojim naumima, a sada osjeća veliku krivnju.

4. strofa: „Ljubav je bila jača od mene./Moje tijelo je strepilo/dodirujući sreću, kao cestu otkritu/koja izmiče u nedogled.“ Pjesnikinja opisuje spolnost.

5. strofa: Pjesnikinja želi da sve žene koje „troše suze za svaki rastanak, za svaki cvijet; čuvaju bedra za najveću bol i ostaju ponižene pred sudbinom“ spoznaju istinu i stvarnost; da se oporave od svake patnje i boli, te da joj pomognu.

6. strofa: „Ja nisam ništa mudrija od vas. Moj put/isti je kao put vodonoše/ koji ne može izbjeći strminu izvora/i počinkom ne umanjuje jaram svoj./Gledajte moja ramena. Ožiljci/na njima isti su kao i vaši./I bore oko mojih usana/gorke su od godina strpljenja/i od pelina šutnje.“ Pjesnikinja iznosi problem zlostavljanja.

7. i 8. strofa: Pjesnikinja traži od zlostavljanih i povrijeđenih žena da se ne skrivaju zbog straha, već da pokažu hrabrost i suoče se s problemom; i govori o orlu kojeg poistovjećuje sa slobodom.

9. strofa: „O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,/šta mi je da pregorim nekoliko proljeća/nekoliko izvora, i žetve najljepše/koje se neće vratiti nikada!“

10. strofa: „Bila sam odana drvetu ljubavi./I plakala sam kada bi vjetar/zatresao krošnje u nevrijeme.“ Parun voljenu osobu poistovjećuje s „drvetom ljubavi“ kojemu je bila odana, a njegovo fizičko zlostavljanje naziva „vjetrom koji zatrese krošnje u nevrijeme“.

11. strofa: Stihovima „ljubav je bila jača od mene./A čovjek bio je hram“ govori o jačini, silini svojih osjećaja prema njemu, kojeg povezuje s hramom jer je bio snažan i uvjeren u svoje postupke.

12. strofa: Žena se skrivala od njega dok je spavao i razmišljala je o bijegu od njega, no kada bi se ustao, njezina je hrabrost splasnula i dopuštala bi mu nova zlodjela.

13. strofa: „Govorila sam da moju mladost/još nije dodirnula noć./I skrivah suze, da bi mi vjerovao.“

14. strofa: Događa se obrat. Pjesnikinja postaje sretna i svima daje to do znanja, uvjerena u veliku ljubav svojeg voljenog. Sebe poistovjećuje s „visoko raskriljenom pticom“ i pokazuje svoju sreću i ponos.

15. strofa: „I grlili su me odsutno/i mrzovoljno. I svlačili me/kao krivca, ne kao ženu./I te noge su me gazile, te ruke su me bičevale,/ta usta narugala su se cjelovima./Ali ja sam se smiješila i dalje/postaojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila./Govorila sam da su dobri i mudri/i skrivala suze, da bi mi vjerovali.“ Pjesnikinja ljubomorne i zavidne osobe opisuje kao osobe koje su je „gazile i bičevale“, a ona ih je ljubila i poštovala.

16. strofa: „Zatim su me milovali/kao kraljevi robinju najdražu./A ja sam u njihovim rukama osjećala/usplamtjeli žar biča. I u njihovu glasu/zavijanje vukova u divljini.“

17. stofa: Pjesnikinja ljubomorne i ohole ljude uspoređuje s krvoločnim životinjama – vukovima, opisujući njihov karakter; a sebe naziva „plijenom“.

18. strofa: „A oni su i dalje gledali spokojno/u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,/i za koju mislim da bijaše orao/što je kružio nad dolinama.“

19. strofa: Pjesnikinja želi biti „zlatna ptica“, „orao“, kako bi bila slobodna i svim ljudima pobjegla.

20. i 21. strofa: Pjesnikinja svoju tugu pretvara u smijeh, kako bi se uzdignula i pokazala da se ne boji krivih pogleda i ogovaranja.

22. strofa: Pjesnikinja pokazuje čuđenje i iznenađenje, te ovim stihovima opisuje izgled i karakter voljene joj osobe: „Čudila sam se tom putniku podmuklom...“; „I traži noćište na pragu žene./I želi da mu pjevam uspavanku.“

23. strofa: „I odvrgnula sam svoje lice/da želju na licu njegovu ne vidim./I prestala se smijati.“

24. strofa: „I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno./Odoh na put žalosni, da budem pjevač lutanja.“

25. strofa: „Ja više ne tražim. I ne vjerujem.“

26. strofa: Pjesnikinja je očajna i razuvjerena u svoju ljubav. Bolno se prisjeća svih patnji i voljenog uspoređuje s vukom.

27. strofa: „Zato, mladići iz moje doline,/ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi/krotka i pokorna kao srna./Ni kad vas napajam i tetošim,/ni kada ištem vašu vjernost,/u zamjenu za proljetni oblak u visini,/za oluje mog promijenljivog srca.“

28. strofa: Parun upozorava muškarce da joj se ne približuju niti ju zavole, jer će ih napustiti i tako povrijediti. Time želi naglasiti strah zlostavljane žene od muškaraca.

29. strofa: „Ja ću ga napustiti/u čas kada tama obavija polja./Uspravit ću svoje lice/i stresti cvijeće kojim ste me okitili.“

30. strofa: „I drhtat ću, jer je stablo u daljini/veličanstveno, a vaša ljubav ništavna./I vaši ognjeni pred ognjem zore/kržljavi i turobni.“

31. strofa: Parun zaljubljenima savjetuje da ju ne slušaju jer je činila velike pogreške zbog ljubavi.

32. strofa: „Ali pjesma postade orao/i napušta svoju dolinu.“

33. strofa: „Put modrih gora lete orlovi/i ne okreću se.“

34. strofa: „To je ispovijed žene i robinje./Pjesma, zapjenjen val/zauzdan suncem.“

Opiranje dokolici

Parun govori o boli, razočaranju, patnji, tuzi, neshvaćanju i bezvoljnom življenju, zbog nekog događaja koji ju je povrijedio.

1. strofa: „Ja još letim sli slomljenih krila/Moja samosvijest lovca već se neosjetno/okreće put mene i na tragu/vlastitoj duši ne može da klone/niti da se usprotivi. I nema ekstaze/koja bi me spasila od stvari.“ Pjesnikinja pati i to vrlo izražajno opisuje. Njezina je duša slomljena i spasa nema.

2. strofa: Parun sebe i svoju dušu poistovjećuje s ukranom jabukom na stolu i govori da trune.

3. strofa: „Ja još letim ali slomljenih krila.“

4. strofa: „O zašto se tako neumoljivo/naviknuh da živim.“ Pjesnikinja se pita o svom živtu i kaje se zbog svojih postupaka.

Sofoklo: Antigona

+ poseban zadatak: Hrvatskim glumcima dodijeliti uloge likova iz "Antigone".

Antigona je Sofoklova tragedija iz 5. st. koja je podijeljena u sedam činova, a radnja je smještena u Tebi, antičkom gradu, za vrijeme vladavine Kreonta. Tema može biti "nošenje Antigone s boli i patnjom" ili pak "sukobljavanje Božjih i ljudskih zakona". Antigona je zapravo tipično grčko žensko ime, ona je vrlo hrabra i odgovorna, ali i vrlo osjetljiva i ranjiva osoba. može nam poslužiti kao primjer ljudske svjesti i odgovornosti. Poistovjećujem je s hrvatskom filmskom, televizijskom i kazališnom glumicom Bojanom Gregorić Vejzović. Bojana je UNICEF-ov veleposlanik dobre volje za Hrvatsku, a Antigona je humana osoba koja se suprotstavlja zakonima vlasti.

citat, 9. str.: "Uz moju pomoć hoćeš li mrtvaca dić?" Antigona se bori za pravdu i moralne zakone, pa ne mari za kraljev proglas, a njezina je sudbina samo nastavak loših događaja u njezinoj obitelji, koji počinju s ocem edipom koji je od djetinjstva praćen prokletstvom. Naime, Edipov je otac Laj na sebe navukao prokletstvo jednom otmicom, a ubio ga je sam Edip koji se nakon toga oženio vlastitom majkom i s njome imao četvero djece: Antigonu, Izumenu, Eteokla i Polinika. Kreont je tebanski kralj, okrutan čovjek, koji zastupa zakon bez obzira na osjećaje i porodicu, a postovjećujem ga s kazališnim i filmskim glumcem Zijadom Gračićem, zbog njegovih uloga negativaca u hrvatskim sapunicama.

citat, 17. str.: "A brata njeg'va - Polinika mislim ja - ,/Što ko bjegunac vrativ se domaju nam/I roda našeg bogove baš do truna/Popalit vatrom htjede, htjede krvi se/Gle naše bratske napit, robljem vodit nas - ,/Za njega gradu evo ja proglasih sad,/Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka/Bez groba nek mu tijelo pusti pticama/I psima da ga žderu - grdno pogledat!" U trećem činu Antigona je završila u pritvoru, gdje obrazlaže motive i povod svoga postupka, što je brata zakopala, a Kreont, njezin ujak ju uvjerava da je u krivu.

citat, 32. str.: "Al bila sestre moje kći il' bliži rod,/No sve je ono, što nam kućni štiti Zeus./Ej ona a ni sestra ne će smrti mi/Umaći najgoroj!Ta i nju jednako/Ja krivim, da o ukopu je radila." U četvrtom činu Hemon, Antigonin zaručnik i Kreontov sin, pokušava oca uvjeriti da je u krivu zbog prevelike ljubavi koju gaji prema Antigoni. Hemon je bio razapet između ljubavi prema njoj i štovanja prema ocu, ali ipak je ljubav nadvladala štovanje. Poistovjećujem ga s hrvatskim glumcem Mariom Mlinarićem, zbog iznimne dobrote i humanosti kojom zrači, te zbog pozitivnog gledanja na svijet iako je proživio nekoliko teških trenutaka u svome životu. No, Hemonova je sudbina bila tragična, isto kao i Antigonina. Oboje su završili mrtvi, a Kreont je tek tada shvatio kakvu je grešku počinio i pokajao se, te se počeo ljutiti na nesklonost bogova.

citat, 83. str. "Vodite odavde čovjeka ništava,/Tebe što, sinko, nehote pogubi,/Tebe i onu, a jadan ja! Ne znam kud,/Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se./Što je u ruci, sve nakrivo ide mi, /Na glavu se teški udes gle obori."