August Šenoa: Zlatarovo zlato

Roman "Zlatarovo zlato" prvi je hrvatski roman preko kojeg nam August Šenoa govori o povijesti grada Zagreba i njegovim građanima, te životu Hrvata u 16. stoljeću. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima, monolozima i čestim dugačkim opisima koji nam opisuju prostor i likove u kojem se radnja odvija. Temu romana određujem prema sukobima s Turcima i borbe Hrvata za očuvanje banske vlasti, pa bi tema zapravo mogla biti "mržnja i zlo među Gregorijancem i građanima Zagreba", ili pak "sukob Zagrepčana i Gregorijanca zbog prava na Medvedgrad". To je zapravo i polazišni motiv u romanu, istodobno s ljubavi, te sudbinom kćeri zlatara Krupića, Dore, koja je ujedno i zlatarovo zlato.

Citat, 44. str.: "Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila da je nijesu smatrali djetetom; da su je dapače svi nazivali "zlatarovom mudrijašicom", jer se mala -a nije to za ono doba šala -naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića."

Znači, radnja romana podijeljena je na dvije paralelne radnje: povijesnu i ljubavnu. U središtu zbivanja likova su Dora i njezin otac, zlatar Krupić, istodobno sa Stjepkom Gregorijancem, ponosnim i silovitim plemićem, gospodarem Medvedragada, te njegovim sinom Pavlom, koji s Dorom čini jedan nesretno zaljubljeni par, jer su u to vrijeme bili iz različitih društvenih staleža, nisu se smjeli voljeti, a kamoli ženiti. Po svemu sudeći, pisac nam pokušava karakterizacijom likova prikazati da "nije zlato sve što sja" i da odjeća ne čini čovjeka.

Citat, 41. str.: "Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala pa bi tek kadšto požmirnula u Božji svijet."

Dorina i Pavlova ljubav zaista je bila nesretna, a njihovi protivnici pokazali su koliko ljudska duša može biti iskvarena i zla. Iako je to doba bilo svojstveno raznim ratovima, pobunama i bitkama, sama pomisao na zlobnika koji je otrovao Doru, te barunicu Klaru, koju pisac predstavlja kao fatalnu ljepoticu, ali zlu i iskvarenu do srži, shvatim da je život nepredvidljiv, te da ga treba svakodnevno što bolje iskoristiti, ali treba imati na umu da se moramo čuvati ljudi, jer nisu svi obdareni vrlinama, već ih ima različitog karaktera i misli.

Citat, 252. str.: "Dora pođe k prozoru da pogleda, ali u taj par nasu neznanik prašak u vodu. Zakratko evo zlatarovice natrag, ponijela i vrč vina. Kuća prazna. Šta je to? Kud li se djeo neznani gost? Je li to san? Nije. Evo, na zemlji leži vezena kesica sa grbom. Valjda ju je konjik izgubio. Od straha prekrsti se Dora. Neki je nemir uhvati. Stala hodati po sobi. Ruke joj se stvorile ledom, a glava gorijela kao žeženo gvožđe. Pred očima joj sijevalo, na prsa kao da se je svalila gora, a grlo kao da je stezala zmija. Djevojka stala teturati, glavinjati, hvatati rukama zrakom. -Oče! Pavle! Zraka! -vrisnu, padnu, dahnu i izdahnu!"

Udovica Klara je htjela Pavla samo za sebe i ostvarila je svoj cilj. U početku svih nesreća koje su ga zadesile, Pavle je saznao pravu istinu o svojoj obitelji, te otkrio da uz barat Niku ima još jednog brata, Jerka, no ipak se Gregorijančevo ime nije održalo. Jer, nakon što je Stjepko sklopio mir sa Zagrebom i preminuo, za njim su pošli Pavao i Niko, a Jerko se zaredio. I ipak je udovica Klara i dalje ostala samo udovica.

Marija Jurić Zagorka: Kneginja iz Petrinjske ulice

Kneginja iz Petrinjske ulice, roman je koji mi se izrazito sviđa jer je komponiran kao svojevrsna sinteza pustolovnog romana i kriminalističke priče, a to je ujedno i povijesni roman. Tema mu je jedinstvena, ali i najšire razgranata. To je tema o nepredvidljivosti, nerazumnosti i neumjerenosti ljubavnih osjećaja. Ljubav je najveće dobro koje se u trenu može pretvoriti u najveće zlo; to je nemilosrdno osvajanje koje vodi čovjeka u tamne strane postojanja i u nepredvidive mogućnosti. Zločin postoji u dnu svake ljubavne sreće.

Roman je ispričan u trećem licu, a to pripovijedanje često je isprekidano dugim dijalozima i velikim monološkim ispripovijestima, koje su vrlo važne za Šimeka, detektiva u ovom djelu koji kroz cijeli roman saznaje okrutne tajne i prolazi kroz vrlo teške trenutke u svome i životu ostalih, odnosno glavnih likova.

U centru odnosa među likovima nalazi se jedan tragičan par nasuprot kojih se nalazi puno likova koji im pokušavaju razoriti sreću i živote.

Citat: "Darinka se bacila na postelju i skrila lice u sivi uznički gunj. -A ipak do toga nebi došlo da si mi bila iskrena i da si slušala svoju majku.

Darinka skoči s postelje i pogleda majku. -Ti možda sumnjaš da sam ja išta kriva?"

Mlada je Darinka završila u pritvoru zbog neizmjerne ljubavi prema Emilu, zbog kojeg čak ni majci nije htjela priznati istinu, ali nije bila kriva za ubojstvo Vanićke, koja je i pokrenula lavinu osjećaja i otkrivanje nikad neizrečenih tajni, ujedno i da je Darinka njezina kćer. U meni su se tijekom čitanja pobudili snažni osjećaji znatiželje i nestrpljivosti zbog hrpe zapleta i nerazjašnjivih priča, ali i strah nakon otkrića nekih tajni.

Citat: "On pohtje do komisije koja je stajala u krugu. Pod je u tim prostorijama bio sasvim dignut, a među pijeskom i piljevinom koja bijaše pod daskama ležao je -kostur. Pravi ljudski kostur."

Vanićka je ljubila Borčinskog, ali i pokazala koliko ljubav može biti kobna i zla, a ljudska duša istrovana, ohola i osvetoljubljiva.

Citat: "I uživala sam što sam petnaest godina gazila po njegovom truplu kao što je on gazio po mojoj duši."

Cijeli je roman napet i uzbudljiv, ali Vanićkino posmrtno pismo je najuzbudljiviji dio romana jer se otkrivaju najveće tajne u nj. To je remek-djelo Zagorkinog pisanja. Ono nije napisano samo u prvom licu jer se unutar toga nalaze dijalozi, prizori i razmišljanja drugih likova, a i Zagorka je upotrijebila i specifičan oblik slobodnog neupravnog govora. Direktnost, iznenadnost i spretnost, sve su to komponente koje omogućuju Zagorki da ovim romanom privuče čitatelje, što joj itekako uspijeva.

Slavko Kolar: Breza

Slavko Kolar nas uvodi u stari način života i dovodi nas u situaciju da razmislimo o svojim postupcima, te odnosu prema roditeljima, koji nam mukotrpnim radom pokušavaju priuštiti sve što poželimo, iako to nekada nismo zaslužili. Nekada su ljudi živjeli skromno; bili su siromašni, a svaka prolivena kap znoja dok su radili značila im je puno, jer su si tako zarađivali za kruh i ono osnovno što im je trebalo da prežive. Breza govori o mladoj i krhkoj ženi Janici, koja teško boluje i nema joj pomoći.

Citat: "Bude mrijela, to je gotova stvar!"

Svatko nosi svoj križ i mora se suočiti s problemima, a sve je lakše uz podršku svojih bližnjih, što Janica nije imala.

Citat: "Kaj bi se tu po hiži protezala kakti kakva frajla!"

Janici umre i dijete, što je bolna točka svih roditelja. Nitko ne želi izgubiti svoga voljenog ili bližnjeg, pogotovo ne onoga zbog kojeg radi i zarađuje. Saznajemo i da su prije mnogo godina naši bake i djedovi, prabake i pradjedovi živjeli zbijeni u nekoj sobici (ako su bili skromni i siromašni), bili vrlo vrijedni i ustajali se vrlo rano kako bi obavili poslove, te dane provodili radeći. Oni bogatiji smatrali su se gospodom, kao npr. svećenici i doktori, a bili su svjesni nehigijenskom načinu života, te su koji put i prigovorili vidjevši nered u kući.

Citat: "Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava!"

Primjećujemo i da su siromašni ljudi teško živjeli, čega ima i dan danas.

Citat: "Mili Bože, zlo ti je denes živeti! Sve košta penez! - stao Mika opet filozofirati. - Kad se dete rodi, strošek je. Doduše nije veliki, ali opet... Kad se sin ženi ili kćer udaje, to je kakti da bi zgorel! Nek ti negdo vumre, opet, strošek."

Janica je preminula. Smrt nas sve čeka, no nitko ne zna kada će mu doći sudnji dan. Čak i oni koji boluju od teških bolesti trude se preživjeti, jer život je lijep, i živjeti je lijepo. Ne sviđa mi se stav Janičina muža Marka, koji je nakon njezine smrti odahnuo, te otišao u svatove i zabavljao se. To odmah pokazuje da njegova ljubav nije bila iskrena, te da su se ljudi ženili iz interesa, ili pak da ne bi ostali sami. Smatram da je Marko zaslužio u brezi vidjeti Janicu, koja mu je utjerala strah u kosti tim prizorom, a iako je naumio srušiti to stablo, ipak nije imao snage i pobjegao je. Svatko nosi svoj križ, a Janica je svoj napokon skinula s leđa.

Silvije Strahimir Kranjčević: Pjesme

Providnost

Pjesnik u svojoj pjesmi ističe narodni motiv i pokušava prenijeti pouku. Govori o majci kojoj sin umire, a ona neprestano za njim žali, pa doživi iskustvo koje joj ipak ne pomogne da promjeni miščjenje. Temu određuje motiv, a to je i sam naziv ove pjesme.

1. strofa: "Hranila je čedo majka/Kroz tri ljeta kojekako:/O preslici i o ruci,/Malo čedo prenejako." Pjesnik ističe da je majka svoje dijete odgajala nejednako; nekad dobro, nekad loše.

2. strofa: Jednog petka dijete iznenada osjeti fizičku bol, što je izazvalo smrt.

3. i 4. strofa: Zbog smrti voljenog joj djeteta, majka godinama žali za njime. Tugu, bol i suze nakon punih sedam godina prekine dolazak majčinog spasa- Anđela božjeg.

5. strofa: "Već su Bogu dodijale/Materinje teške suze;/Ako ti je sinak umro,/Bog ga dao, Bog i - uze!" Anđeo božji pokušava majku utješiti istinom.

6. strofa: Pjesnik stihovima "I što nebo od vas radi,/Ako radi, to i znade" želi poručiti da treba slijediti vjeru i ne dopustiti da se itko protivi Božjoj volji, jer On je svemoguć.

7. strofa: Anđeo božji majci pokazuje da je dug put do istine i sreće, no ona i dalje nestrpljivo, tužnog koraka želi saznanje.

8. i 9. strofa: "I taku su jadni došli/Na brežuljak neki mali-/Tu je noćni vjetrić zibo/Jedno tijelo na vješali'-" Pjesnik prikazuje trenutak kada majka ponovno ugleda svoje voljeno dijete, nakon sedam godina muke, boli i patnje, te dugog i trnovitog puta tužne majke.

10. strofa: "Evo-reče anđel boži-/Takav bi ti sinak bio,/Pa otari svoje suze;/Bog je tebi dobro htio.-"

11. i 12. strofa: Iako je pjesnik anđela poslao da nauči pouku sve koji ju u ovoj pjesmi ne vide, isto kao ni majka, pjesma dobiva svoje pravo značenje. Stihovima "A majka je grlit stala/Svoje čedo o konopu;/Ljubila mu hladne ruke,/Ljubila mu hladnu stopu" pjesnik ističe neznanje, što ga zgraža, jer ni nakon uvida u nepoznato ima ljudi koji u Boga ne vjeruju i pravu pouku, odnosno, poruku, ne shvaćaju.

U zanosu

Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi govori o željama i osjećajima koje svaki čovjek u sebi nosi, a motive veže uz znatiželju i nestrpljivost. Temu pjesme određujem po pjesnikovoj želji da živi i sazna svoju sudbinu. Pjesma ima osam strofa koje su osmerostih.

1. strofa: Pjesnik je nemiran i želi znati razlog. Želi živjeti kao običan smrtnik koji zna da će i njemu jednom doći kraj.

2. strofa: "Što je ovo, što me nosi,/Kud se diže hitra lasta,/Što je ovo, te me vitla/Kao bura uvrh hrasta?/Otkud meni smijeh divlji,/A što opet sve me zebe,/Otkud ono- te mi dođe,/Pa ne poznam sama sebe?" Pjesnik je svjestan da ne može znati odgovore na sva pitanja no svejedno je znatiželjan.

3. i 4. strofa: Pjesnik se raspituje o svome životu i dobiva dva različita odgovora.

5. strofa: "(...) Pošao sam do vidara,/Pričao mu svoje jade;/Molio ga- mudru glavu-/Odoljena da mi dade./Mjerio me na dva stakla,/Sve od glave pa do pete;/Reko mi je: Pravo vam je,/Kad živite bez diete."

6. strofa: Pjesnik pokušava naći odgovore u vjeri, no bezuspješno.

7. i 8. strofa: Pjesnik pronalazi odgovor i shvaća da svaki čovjek u sebi ima osjećaje- one dobre i one loše. Odnosno, ima vrline i mane. On svoj nemir naziva "divlji vulkan sred njedara" i opisuje ga kako vrije, bjesni i prijeti.

Po pučini

Silvije S. Kranjčević spoznaje granicu između života i smrti, a slomljeno i povrijeđeno srce u pjesmi naziva izgubljenim, lutajućim.

1. strofa: "Po pučini čamac klizi,/U njem voze srce neko;/Sustalo je pa je stalo/Lutajući predaleko."

2. strofa: Pjesnik sebe poistovjećuje sa srcem koje je "ljubilo, vidjelo/gdje se grle raj i pako/Umrlo je prije smrti", što daje do znanja da je povrijeđen i ne želi živjeti.

3. strofa: "Ispod lipe kopat će ga,/Gdje se hitre ptice ljube;/Onamo će mrtvo slušat/Golubice i golube."

4. i 5. strofa: Pjesnik je izgubljen, mrtav. Smatra da se nikada ne će oporaviti, već će vječno ostati u tom stanju zbog nemilog mu događaja.

6. strofa: "I kad jesnom nad njim jekne/Strašna truba zadnjeg dana,/Iz tog groba zaplakat će:/Pustite me zakopana!"

Alaj mi se činiš vedra

Pjesnik iskazuje svoje veselje i radost, koje katkad prekida tuga. Smisao pjesme je u želji i lijepim događajima, koji život čine ljepšim i ugodnijim.

1. strofa: "Alaj mi se činiš vedra,/Alaj mi se činiš laka,/Moja dušo- tvoja njedra/Satkana su od oblaka;/Pod oblakom raj se krije,/U raju se suze suše.../Bar kadikad tako plaća/Očajane nebo duše!"

2. strofa: Pjesnik opisuje svoju dušu koja je istinska, pravedna, neiskaljana, no ističe da će se pokvariti ako se preda grijehu.

Vladimir Nazor: Izbor iz djela

Hrvatski jezik

Nazorova pjesma govori o hrvatskom jeziku kroz koji je pjesnik proživio svoj život. Pjesnička tema je jezik Hrvata, a motivi su ljubav prema svojoj zemlji i rodu, te ponos svojim krajolikom i Jadranskim morem, te tradicija, povijest i kultura.

1. strofa: Pjesnik govori o drevnom jeziku Hrvata pa kaže: "u tebi ja sam v'jek svoj proživio, drevni i l'jepi jeziče Hrvata." Ističe kako ga je učio od rođenja i uz trud osvojio.

2. strofa: Nazor ističe krajolik Republike Hrvatske kroz koji ga je hrvatski jezik poveo. Govori o gorama i dolinama, ističući da je svuda slušao njegov glas.

Citat: "Povede ti me i gdje nisam bio/na vrhu gore i na kraju gata/u kolibici, u kući od zlata/svuda je meni glas tvoj žuborio."

3. strofa: "Htio sam biti glazbalo, na kome/zvuče ko žice, mirišu ko cv'jeće/rojevi r'ječi u govoru tvome."

4. strofa: Stihovima "Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, da u tebi dišem i da živim s tobom, i onda kad me više biti ne će" Nazor izražava želju da hrvatski jezik ostane prisutan kraj njega, u njegovom tijelu i životu i nakon njegove smrti, zbog iznimnog poštovanja i divljenja prema svome materinjem jeziku.

O jeziku

1. stofa: "O njemu, da! O čarobnome vrelu,/Što davno ključa iz šikare naše/I snagu svoju razmaho je c'jelu/Kada ga st'jenje i glib zatrpaše!" Nazor govori o hrvatskom jeziku koji je nastao prije mnogo godina i održao se do danas, no uz mnogo prepreka koje je savladao.

2. strofa: "On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,/Kroz zlato njiva, zelenilo paše;/Na vatru nalik lije svjetlost vrelu/U sve nam sude, čuture i čaše." Hrvatski se jezik proteže duž Republike Hrvatske, kroz različit krajolik i kulturu, te kroz različit način života.

3. strofa: Pjesnik strahuje da će njegov materinski jezik propasti, pa kaže: "ne znamo da l' smo gradili mi njega, il on je nama svoju dušu dao, a sada, nov kad mulj i suša pr'jeti."

4. strofa: "U ovom lomu i gaženju svega,/Još nikad Hrvat nije bolje znao,/Da mu je s njime živjet i umr'jeti."

Zrikavac

1. stofa: Pjesnik primjećuje promjenu u pjesmama noćnih zrikavaca koje sluša svaku večer kako pjevaju u njegovom vrtu. Uviđa da jedan od starijih zrikavaca griješi u taktu i kvari ritam pjesme. Pjesnik shvaća da nije sve u redu, što ga zabrinjava. "Sinoć, u mom vrtu punom mjesečine,/Na koncertu noćnih zrikavaca, nije/Bilo sve u redu. -Jedan od starijeh/Gr'ješio u taktu, sviro bez sardine."

2. strofa: "Note su mu bile sad tiše, sad jače,/Sad ko glas što daje oštećeno zvono/Kidale se naglo, drhtale su bono/Ko jecaj u grlu kad se ljuto plače."

3. strofa: Stihovima "zapeo bi, stao, da počne još gorče- a ja nisam znao" pjesnik pokazuje izrazitu zabrinutost zbog starijeg zrikavca.

4. strofa: "C'jelu noć sam slušo njegov pjev. I sve sam/Jasnije osjećo od čega je meni/Tromost, što me hvata, srh, što me ledeni/I taj drug najgori mojih noći: Nesan"

5. strofa: Pjesnik pronalazi mrtvog zrikavca i uviđa jesen ispred svojih vrata. Shvaća zašto stari zrikavac nije pjevao kao prije, i žali za njime.

Štap

1. strofa: "Da imam sina, štap i torbu dao/Jednom bih njemu, pa mu reko: -Idi!/Sav sv'jet obiđi. Što ti oko vidi,/Nek nije duši ostaviti žao." Pjesnik izražava svoju zamisao, plan, kojim daje do znanja da bi bio strog, ali pravedan otac. Govori da bi sina odgojio i naučio bolje nego što je i sam bio odgojen i više nego što je i sam znao. Daje do znanja da nije znao iskoristiti svoj život kako je htio.

2. strofa: "S dovrima dobar, a ni s kime zao,/Svog srca glasa nikad se ne stidi./Pusti nek vrcnu ko kremen-hridi/Iskre, što prosut ja ih nisam znao."

3. strofa: Pjesnik pokazuje želju kojom bi njegov sin bio svemoguć i uporan, odlučan.

4. strofa: Stihovima "A kad se vratiš iz daleka sv'jeta, dok stablo moje jedva lista s mukom, i štap će tvoj u ruci da ti cvjeta" Nazor govori da je svijet ostao u rukama mladih, koji moraju imati cilj i biti ambiciozni kako bi stvarali bolju okolinu, te izgradili ljepotu i svježinu na Zemlji. Pjesma govori o životu i stvaralaštvu, novom životu i smrti, te nam daje pouku i nauku o življenju.

Francesco Petrarca: Rasute pjesme (Izbor iz Kanconijera)

Kanconijer je zbirka pjesama posvećenih Lauri, udatoj ženi u koju se pjesnik zaljubio, ali i zbog koje je izrazito patio. Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je nastao tijekom Laurina života, a drugi poslije njezine smrti. Osnovni motiv je ljubav, a temu određujem prema pjesnikovoj patnji i nesreći u toj silnoj zaljubljenosti. Zbirka je pisana kronološkim tijekom, tako da se mogu prepoznati događaji, odnosno svi pjesnikovi osjećaji od prvog trena, pa sve do zadnje pjesme u kojoj Petrarca moli Djevicu da ga primi u vječni mir.

Citat: "Djevice, ako ti žao/krajnje je ljudske bijede igda bilo/molbu mi čuj, jer tvoju pomoć treba,/spasi me, grijehu se dah,/premda sam prah, a ti kraljica neba."

Posebno su mi se svidjele dvije pjesme: jedna za života gospođe Laure, a druga poslije njezine smrti.

Za života gospođe Laure

V. pjesma

U ovoj, V. pjesmi Petrarca izriče pohvalu svojoj voljenoj tako što u pojedinim stihovima ističe određena slova, odnosno, prikazuje nam igru riječi čiji je rezultat ime Lauretta.

1. strofa: Na početku stiha ističe se i početak imena gospođe Laure u riječima koja joj izriču hvalu.

2. strofa: Nastavlja se igra riječi, u kojima se može otkriti da se radi o Lauri.

3. i 4. strofa: "Tako se hvaLA, URES i sklad krije/u svakom slogu kada tko spomene/onu što od svih štovat valja prije:/samo što možda Apolonu nije/drago da dičit grade zimzalene/i smrtni jezik preuzetno smije."

Nakon smrti gospođe Laure

CCXIV. pjesma

Ova pjesma odiše tugom i preokretom. Petrarca je saznao da je gospođa Laura umrla i sada osjeća da se mora okrenuti Bogu.

Citat: "Jer, videć dnevno kako k smrti brodim,/tisuć sam puta tražio od Boga/krila, kojim od svoga/zatvora zemnog um se k nebu vije."

Petrarca u očaju shvaća koliko je griješio misleći na slavu, a ne posvećujući se Bogu i vjeri, te želi prigrliti istinu i napustiti drugu, lošu stranu života. Na kraju pjesme govori da mu je skoro završio život, odnosno, da je skoro umro od tuge, ali je ipak tu.

Citat: "Jer, blizu smrt dok stoji,/ja tražim način, nov da život imam,/i vidim bolje, a goreg se primam."

Giovanni Boccaccio: Dekameron

Dekameron je zbirka od sto novela koje u deset dana pripovijeda sedam djevojaka i tri mladića. Sama riječ dekameron dolazi od grčkih riječi deka hemeron, što znači deset dana. Tih deset mladih ljudi 1348. godine bježe iz Firence zbog kuge koja hara gradom, te odlaze na selo, gdje žive u zabavi i poštenju. Svaki od njih pripovijeda po jednu novelu na temu koju odrede kralj ili kraljica tog dana. Jedino prvi i deveti dan nemaju određenu temu.

Citat: " (..) pošto su odslušale službu Božju u crnini, kako je priličilo tom vremenu, našlo sedam mladih gospojakoje su sve međusobno bile povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, od kojih nijedna ne bijaše navršila dvadeset i osmu godinu života, niti bijaše mlađa od osamnaest, svaka od njih mudra, i plemenite krvi, i krasnoga stasa, i lijepoga vladanja, i ljupke neporočnosti."

Tako se u drugom danu pripovijeda o hirovima sreće, u trećem o ostvarenim ljubavnim željama, a četvrti dan sadrži neke tragične zgode. Peti pripovijeda o ljubavima sa sretnim završetkom, šesti je posvećen brzim i duhovitim odgovorima, sedmi podvalama, a u osmome se govori o raznim šalama. Deseti, zaključni dan obuhvaća novele o velikim i plemenitim djelima. Znači, dvije su bitne teme Boccacciova djela: ljubav i inteligencija.

Citat: "Ljubeći je silno i čineći sve što mu je bilo u moći da mu i ona uzvrati osjećaj, često joj je radi toga slao poruke, no uzalud mu bijaše nastojanje."

Prvi dan, prva novela

Citat: "Ser Cepparello lažnom ispovijedi obmane pobožna fratra te umre; i premda je za života bio veoma zao čovjek, nakon smrti proglase ga svecem i nazovu sveti Ciappelletto."

Ser Cepparello bio je veliki prevarant iz Toscane, koji je u svome životu činio mnoga nedjela pa je zbog toga bio najveći grješnik toga doba. Bogati trgovac Musciatto Franzesi ga je unajmio da od Burgunđana utjera dug, no ovaj tamo oboli i pristaje na ispovijed koju su od njega tražili lihvari. Ciappelletto fratru priča grozne laži, sve kako bi u miru umro, a ovaj to ne shvaća.

Citat: "Oče moj, bio sam stekao navadu ispovijedati se svakoga tjedna barem jedanput, ne spominjući da ih je dosta bilo kad sam se ispovijedio i više puta, no istina je, otkad onemoćah, ima tome već osam dana, da se ne ispovijedih, toliko me je bila bolest obuzela."

Fratar mu je dao odrješenje i posljednju pomast. Nekoliko sati kasnije Ciappelletto je umro i fratri ga zakopaše u dvor u samostanu. Od tog ga trenutka narod slavi i dan danas.