Prva ljubav
Vesna Parun u svojoj pjesmi govori o najljepšem osjećaju – ljubavi. Izražava svoje osjećaje: strah, nervozu, čuđenje, nestrpljivost, pa je tema: ljubav. Pjesma ima 5 strofa od kojih su dva katrena, jedna tercina, jedan distih i jedan peterostih. Motivi su vezani uz osjećaje.
1. strofa: Parun opisuje okolinu u stihovima: „u šuštavoj travi blizu raskršća“ i izražava svoje osjećaje. Stihovima „sjedim nemirna srca i čekam/onog kojemu noćas dadoh, bezazlena,/preplašena pticu svoje ljubavi“ daje do znanja da ljubav nije jedinstvena, te da je voljeti teško, no i ispunjavajuće.
2. strofa: „U žarko crvenoj mahovini brijega/već se zapliće jesen./Zatišje jezera raste iz polusjena.“
3. strofa: Pjesnikinja pokazuje zabrinutost i nervozu u iščekivanju svojeg voljenog. Iz strofe se može vidjeti požrtvovnost i naivnost pjesnikinje.
4. strofa: „S tamnih polja dopire šapat noći./O srce moje! Ne slušaj šum trava./U tugu će te odvesti./Pogledaj:/voda je nestalna.“ Strah je vidljiv. Pojavljuje se nesigurnost i pjesnikinja se pokušava primiriti u nadi da se neće razočarati. Vjeruje u ljubav.
5. strofa: „A ptice odlaze daleko preko brijega/za hladnim suncem.“
Bila sam dječak
Pjesma govori o izgubljenom sretnom stanju, životu pjesnikinje. Nešto se dogodilo i prekinulo to stanje. No, pjesnikinja smatra da je njezino stanje bilo bezspolno i ona to drži prirodnim. Pjesma je napisana u prošlom vremenu.
1. strofa: „U mjesečinu me je skrila/večer, utrnuvši svijeće./Svu noć sam zamišljena snila/u modroj šumi kroz drveće.“
2. strofa: Smisao strofe je u stihu „bila sam zrno rumena grožđa“, te u „lisica utekla iz gvožđa“. To nam govori o pjesnikinom bezspolnom stanju i lukavosti, pomoću koje je bježala od svoje ženske sudbine.
3. strofa: Parun stihovima „što nisam bila, što nisam smjela“ govori o ograničenosti njene mogućnosti življenja, koja je i razlog njezinog bijega od sudbine.
Ropstvo
Vesna Parun govori o grješnici, ženi koja je činili pogreške u svome životu. Njezina pjesma podsjeća na problem svih žena kada se zaljube, a to je odanost i predanost nekoj osobi. No, ta osoba ne zaslužuje ljubav jer ne zna poštovati niti ljubiti; nije joj stalo do osobe koja joj se preda. U ovoj pjesmi žena se sama sebi gadi, no želi se promijeniti; želi postati bolja i čvršća osoba koja će prebroditi sve prepreke i oduprijeti se zlostavljanju.
1. strofa: „Žena sam. Moja ispovijed prastara i tamna/drhtala je neizgovorena/pred nepomičnom savješću planina./Stanite, zvijezde,/dok pjevam i ženi i orlu/koji je uzletio u modrine.“ Pjesnikinja himnu poistovjećuje s istinitim događajima, a orla smatra svojim spasom, bijegom od problema.
2. i 3. strofa: Parun govori o svojim iskustvima u ljubavi za koju ne želi da se javno objavi jer osjeća sram. Kaže da ju tada nitko i ništa nije sprječavalo u svojim naumima, a sada osjeća veliku krivnju.
4. strofa: „Ljubav je bila jača od mene./Moje tijelo je strepilo/dodirujući sreću, kao cestu otkritu/koja izmiče u nedogled.“ Pjesnikinja opisuje spolnost.
5. strofa: Pjesnikinja želi da sve žene koje „troše suze za svaki rastanak, za svaki cvijet; čuvaju bedra za najveću bol i ostaju ponižene pred sudbinom“ spoznaju istinu i stvarnost; da se oporave od svake patnje i boli, te da joj pomognu.
6. strofa: „Ja nisam ništa mudrija od vas. Moj put/isti je kao put vodonoše/ koji ne može izbjeći strminu izvora/i počinkom ne umanjuje jaram svoj./Gledajte moja ramena. Ožiljci/na njima isti su kao i vaši./I bore oko mojih usana/gorke su od godina strpljenja/i od pelina šutnje.“ Pjesnikinja iznosi problem zlostavljanja.
7. i 8. strofa: Pjesnikinja traži od zlostavljanih i povrijeđenih žena da se ne skrivaju zbog straha, već da pokažu hrabrost i suoče se s problemom; i govori o orlu kojeg poistovjećuje sa slobodom.
9. strofa: „O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,/šta mi je da pregorim nekoliko proljeća/nekoliko izvora, i žetve najljepše/koje se neće vratiti nikada!“
10. strofa: „Bila sam odana drvetu ljubavi./I plakala sam kada bi vjetar/zatresao krošnje u nevrijeme.“ Parun voljenu osobu poistovjećuje s „drvetom ljubavi“ kojemu je bila odana, a njegovo fizičko zlostavljanje naziva „vjetrom koji zatrese krošnje u nevrijeme“.
11. strofa: Stihovima „ljubav je bila jača od mene./A čovjek bio je hram“ govori o jačini, silini svojih osjećaja prema njemu, kojeg povezuje s hramom jer je bio snažan i uvjeren u svoje postupke.
12. strofa: Žena se skrivala od njega dok je spavao i razmišljala je o bijegu od njega, no kada bi se ustao, njezina je hrabrost splasnula i dopuštala bi mu nova zlodjela.
13. strofa: „Govorila sam da moju mladost/još nije dodirnula noć./I skrivah suze, da bi mi vjerovao.“
14. strofa: Događa se obrat. Pjesnikinja postaje sretna i svima daje to do znanja, uvjerena u veliku ljubav svojeg voljenog. Sebe poistovjećuje s „visoko raskriljenom pticom“ i pokazuje svoju sreću i ponos.
15. strofa: „I grlili su me odsutno/i mrzovoljno. I svlačili me/kao krivca, ne kao ženu./I te noge su me gazile, te ruke su me bičevale,/ta usta narugala su se cjelovima./Ali ja sam se smiješila i dalje/postaojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila./Govorila sam da su dobri i mudri/i skrivala suze, da bi mi vjerovali.“ Pjesnikinja ljubomorne i zavidne osobe opisuje kao osobe koje su je „gazile i bičevale“, a ona ih je ljubila i poštovala.
16. strofa: „Zatim su me milovali/kao kraljevi robinju najdražu./A ja sam u njihovim rukama osjećala/usplamtjeli žar biča. I u njihovu glasu/zavijanje vukova u divljini.“
17. stofa: Pjesnikinja ljubomorne i ohole ljude uspoređuje s krvoločnim životinjama – vukovima, opisujući njihov karakter; a sebe naziva „plijenom“.
18. strofa: „A oni su i dalje gledali spokojno/u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,/i za koju mislim da bijaše orao/što je kružio nad dolinama.“
19. strofa: Pjesnikinja želi biti „zlatna ptica“, „orao“, kako bi bila slobodna i svim ljudima pobjegla.
20. i 21. strofa: Pjesnikinja svoju tugu pretvara u smijeh, kako bi se uzdignula i pokazala da se ne boji krivih pogleda i ogovaranja.
22. strofa: Pjesnikinja pokazuje čuđenje i iznenađenje, te ovim stihovima opisuje izgled i karakter voljene joj osobe: „Čudila sam se tom putniku podmuklom...“; „I traži noćište na pragu žene./I želi da mu pjevam uspavanku.“
23. strofa: „I odvrgnula sam svoje lice/da želju na licu njegovu ne vidim./I prestala se smijati.“
24. strofa: „I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno./Odoh na put žalosni, da budem pjevač lutanja.“
25. strofa: „Ja više ne tražim. I ne vjerujem.“
26. strofa: Pjesnikinja je očajna i razuvjerena u svoju ljubav. Bolno se prisjeća svih patnji i voljenog uspoređuje s vukom.
27. strofa: „Zato, mladići iz moje doline,/ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi/krotka i pokorna kao srna./Ni kad vas napajam i tetošim,/ni kada ištem vašu vjernost,/u zamjenu za proljetni oblak u visini,/za oluje mog promijenljivog srca.“
28. strofa: Parun upozorava muškarce da joj se ne približuju niti ju zavole, jer će ih napustiti i tako povrijediti. Time želi naglasiti strah zlostavljane žene od muškaraca.
29. strofa: „Ja ću ga napustiti/u čas kada tama obavija polja./Uspravit ću svoje lice/i stresti cvijeće kojim ste me okitili.“
30. strofa: „I drhtat ću, jer je stablo u daljini/veličanstveno, a vaša ljubav ništavna./I vaši ognjeni pred ognjem zore/kržljavi i turobni.“
31. strofa: Parun zaljubljenima savjetuje da ju ne slušaju jer je činila velike pogreške zbog ljubavi.
32. strofa: „Ali pjesma postade orao/i napušta svoju dolinu.“
33. strofa: „Put modrih gora lete orlovi/i ne okreću se.“
34. strofa: „To je ispovijed žene i robinje./Pjesma, zapjenjen val/zauzdan suncem.“
Opiranje dokolici
Parun govori o boli, razočaranju, patnji, tuzi, neshvaćanju i bezvoljnom življenju, zbog nekog događaja koji ju je povrijedio.
1. strofa: „Ja još letim sli slomljenih krila/Moja samosvijest lovca već se neosjetno/okreće put mene i na tragu/vlastitoj duši ne može da klone/niti da se usprotivi. I nema ekstaze/koja bi me spasila od stvari.“ Pjesnikinja pati i to vrlo izražajno opisuje. Njezina je duša slomljena i spasa nema.
2. strofa: Parun sebe i svoju dušu poistovjećuje s ukranom jabukom na stolu i govori da trune.
3. strofa: „Ja još letim ali slomljenih krila.“
4. strofa: „O zašto se tako neumoljivo/naviknuh da živim.“ Pjesnikinja se pita o svom živtu i kaje se zbog svojih postupaka.
ponedjeljak, 8. ožujka 2010.
petak, 5. ožujka 2010.
Sofoklo: Antigona
+ poseban zadatak: Hrvatskim glumcima dodijeliti uloge likova iz "Antigone".
Antigona je Sofoklova tragedija iz 5. st. koja je podijeljena u sedam činova, a radnja je smještena u Tebi, antičkom gradu, za vrijeme vladavine Kreonta. Tema može biti "nošenje Antigone s boli i patnjom" ili pak "sukobljavanje Božjih i ljudskih zakona". Antigona je zapravo tipično grčko žensko ime, ona je vrlo hrabra i odgovorna, ali i vrlo osjetljiva i ranjiva osoba. može nam poslužiti kao primjer ljudske svjesti i odgovornosti. Poistovjećujem je s hrvatskom filmskom, televizijskom i kazališnom glumicom Bojanom Gregorić Vejzović. Bojana je UNICEF-ov veleposlanik dobre volje za Hrvatsku, a Antigona je humana osoba koja se suprotstavlja zakonima vlasti.
citat, 9. str.: "Uz moju pomoć hoćeš li mrtvaca dić?" Antigona se bori za pravdu i moralne zakone, pa ne mari za kraljev proglas, a njezina je sudbina samo nastavak loših događaja u njezinoj obitelji, koji počinju s ocem edipom koji je od djetinjstva praćen prokletstvom. Naime, Edipov je otac Laj na sebe navukao prokletstvo jednom otmicom, a ubio ga je sam Edip koji se nakon toga oženio vlastitom majkom i s njome imao četvero djece: Antigonu, Izumenu, Eteokla i Polinika. Kreont je tebanski kralj, okrutan čovjek, koji zastupa zakon bez obzira na osjećaje i porodicu, a postovjećujem ga s kazališnim i filmskim glumcem Zijadom Gračićem, zbog njegovih uloga negativaca u hrvatskim sapunicama.
citat, 17. str.: "A brata njeg'va - Polinika mislim ja - ,/Što ko bjegunac vrativ se domaju nam/I roda našeg bogove baš do truna/Popalit vatrom htjede, htjede krvi se/Gle naše bratske napit, robljem vodit nas - ,/Za njega gradu evo ja proglasih sad,/Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka/Bez groba nek mu tijelo pusti pticama/I psima da ga žderu - grdno pogledat!" U trećem činu Antigona je završila u pritvoru, gdje obrazlaže motive i povod svoga postupka, što je brata zakopala, a Kreont, njezin ujak ju uvjerava da je u krivu.
citat, 32. str.: "Al bila sestre moje kći il' bliži rod,/No sve je ono, što nam kućni štiti Zeus./Ej ona a ni sestra ne će smrti mi/Umaći najgoroj!Ta i nju jednako/Ja krivim, da o ukopu je radila." U četvrtom činu Hemon, Antigonin zaručnik i Kreontov sin, pokušava oca uvjeriti da je u krivu zbog prevelike ljubavi koju gaji prema Antigoni. Hemon je bio razapet između ljubavi prema njoj i štovanja prema ocu, ali ipak je ljubav nadvladala štovanje. Poistovjećujem ga s hrvatskim glumcem Mariom Mlinarićem, zbog iznimne dobrote i humanosti kojom zrači, te zbog pozitivnog gledanja na svijet iako je proživio nekoliko teških trenutaka u svome životu. No, Hemonova je sudbina bila tragična, isto kao i Antigonina. Oboje su završili mrtvi, a Kreont je tek tada shvatio kakvu je grešku počinio i pokajao se, te se počeo ljutiti na nesklonost bogova.
citat, 83. str. "Vodite odavde čovjeka ništava,/Tebe što, sinko, nehote pogubi,/Tebe i onu, a jadan ja! Ne znam kud,/Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se./Što je u ruci, sve nakrivo ide mi, /Na glavu se teški udes gle obori."
Antigona je Sofoklova tragedija iz 5. st. koja je podijeljena u sedam činova, a radnja je smještena u Tebi, antičkom gradu, za vrijeme vladavine Kreonta. Tema može biti "nošenje Antigone s boli i patnjom" ili pak "sukobljavanje Božjih i ljudskih zakona". Antigona je zapravo tipično grčko žensko ime, ona je vrlo hrabra i odgovorna, ali i vrlo osjetljiva i ranjiva osoba. može nam poslužiti kao primjer ljudske svjesti i odgovornosti. Poistovjećujem je s hrvatskom filmskom, televizijskom i kazališnom glumicom Bojanom Gregorić Vejzović. Bojana je UNICEF-ov veleposlanik dobre volje za Hrvatsku, a Antigona je humana osoba koja se suprotstavlja zakonima vlasti.
citat, 9. str.: "Uz moju pomoć hoćeš li mrtvaca dić?" Antigona se bori za pravdu i moralne zakone, pa ne mari za kraljev proglas, a njezina je sudbina samo nastavak loših događaja u njezinoj obitelji, koji počinju s ocem edipom koji je od djetinjstva praćen prokletstvom. Naime, Edipov je otac Laj na sebe navukao prokletstvo jednom otmicom, a ubio ga je sam Edip koji se nakon toga oženio vlastitom majkom i s njome imao četvero djece: Antigonu, Izumenu, Eteokla i Polinika. Kreont je tebanski kralj, okrutan čovjek, koji zastupa zakon bez obzira na osjećaje i porodicu, a postovjećujem ga s kazališnim i filmskim glumcem Zijadom Gračićem, zbog njegovih uloga negativaca u hrvatskim sapunicama.
citat, 17. str.: "A brata njeg'va - Polinika mislim ja - ,/Što ko bjegunac vrativ se domaju nam/I roda našeg bogove baš do truna/Popalit vatrom htjede, htjede krvi se/Gle naše bratske napit, robljem vodit nas - ,/Za njega gradu evo ja proglasih sad,/Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka/Bez groba nek mu tijelo pusti pticama/I psima da ga žderu - grdno pogledat!" U trećem činu Antigona je završila u pritvoru, gdje obrazlaže motive i povod svoga postupka, što je brata zakopala, a Kreont, njezin ujak ju uvjerava da je u krivu.
citat, 32. str.: "Al bila sestre moje kći il' bliži rod,/No sve je ono, što nam kućni štiti Zeus./Ej ona a ni sestra ne će smrti mi/Umaći najgoroj!Ta i nju jednako/Ja krivim, da o ukopu je radila." U četvrtom činu Hemon, Antigonin zaručnik i Kreontov sin, pokušava oca uvjeriti da je u krivu zbog prevelike ljubavi koju gaji prema Antigoni. Hemon je bio razapet između ljubavi prema njoj i štovanja prema ocu, ali ipak je ljubav nadvladala štovanje. Poistovjećujem ga s hrvatskim glumcem Mariom Mlinarićem, zbog iznimne dobrote i humanosti kojom zrači, te zbog pozitivnog gledanja na svijet iako je proživio nekoliko teških trenutaka u svome životu. No, Hemonova je sudbina bila tragična, isto kao i Antigonina. Oboje su završili mrtvi, a Kreont je tek tada shvatio kakvu je grešku počinio i pokajao se, te se počeo ljutiti na nesklonost bogova.
citat, 83. str. "Vodite odavde čovjeka ništava,/Tebe što, sinko, nehote pogubi,/Tebe i onu, a jadan ja! Ne znam kud,/Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se./Što je u ruci, sve nakrivo ide mi, /Na glavu se teški udes gle obori."
četvrtak, 4. ožujka 2010.
Ivana Brlić - Mažuranić: Priče iz davnine
Regoč
Regoč je zapravo vilenjak silno jak i golem, kojega spominje dubrovački pisac Đrođić u svome Marunku. Ivana Brlić - Mažuranić o Regoču govori da je golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi, velike glave kao najveći badanj i brade kao stog kukuruzovine.
62. - 87. str.: Prilikom čitanja knjige shvatila sam vrlo važnu poruku koju nam Ivana Brlić - Mažuranić prenosi - ne trebamo, ni ne smijemo biti previše znatiželjni i nestrpljivi, pohlepni i sebični, niti zli i oholi jer je to kažnjivo od Božje strane. Kosjenka, lik ove priče, bila je jedna mala vila, vrlo vesela i znatiželjna koja je zadirala u Božje tajne i htjela je otkriti sve što je Bog ostavio da bude skriveno, što ju je zamalo koštalo života. Ona je spletom okolnosti tijekom svoje zaigranosti došla među srušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima, te tamo susrela Regoča i silno se začudila njegovim izgledom. Nakon što ga je probudila i razgovarala s njim, uspjela ga je nagovoriti da se upute prema krasnom kraju, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja. Uz pomoć svojih bisera koje joj je majka dala u oblacima prije negoli ju je pustila da ide na zemlju, te uz Regočevu snagu savladali su mnoge prepreke i našli se pod zemljom, gdje su otkrili mnogo zanimljivosti i zbog znatiželje se razdvojili, ali naposljetku, ponovno su se ujedinili nakon što je Regoč spasio Kosjenku od smrti, te se još više zavoljeli. Zatim su se našli na željenom im mjestu - u krasnom kraju među zlatnim poljima gdje su se susreli s novim problemima. Tamo su upoznali čobane i čobanice, te uvidjeli da su dva sela i dva kotara u teškoj svađi i između njih vlada velika mržnja. Nakon što su se upoznali, sprijateljili se i razveselili s djecom, te potrošivši sve bisere na radost i veselje, Regoč i Kosjenka su od mudrog djeteta Lilja saznati da će se dogoditi veliko zlo jer će starješine njihovog sela urušiti nasip vode Zlovode, u nadi da će se susjedno sele potopiti, a njihovo ostati netaknuto, no nisu svjesni da će potopiti i svoje selo, te udaviti sebe i svoje suseljane. Tako i biva - cijelo njihovo i susjedno selo potopi Zlovoda, mnogi preminuše, a iako živi, čobani i čobanice, zajedno s Liljom, Kosjenkom i Regočem se nađu u opasnosti. Nakon mukotrpne i dugotrajne borbe sa Zlovodom, oni se spasiše, te susreću baku i djeda, odnosno šukunbaku i šukundjeda koji su jedini preživjeli potop, jer su se zahvaljujući svojoj mudrosti i promišljenosti popeli na tavan, tako se spasivši. Potom je sve u selu prošlo dobro, jer su djeca slušala savjete šukunbake i šukundjeda, te osnovali jedno selo. Kosjenka živi s njima. Regoč se vratio u svoj pusti Legen - grad, gdje danima sjedi, broji kamen i Bogu se moli da ga više nikad nikamo ne odvede.
Moje mišljene o bajci Brlić - Mažuranić je pozitivno. Izrazito mi se sviđa poruka koju nam ona poručuje. Priču uljepšavaju stilska izražajna sredstva, a najistaknuiji su epiteti kao: "lijepa ljetna noć", "zlatna kosa", "bijela sela", "bijeli golubovi", "velika voda", "čudesan i silan grad", "ogromni plašt", "blijedo i slabo sunce", "crni mrak", "silan čovjek", "oružje junačko", "tanke diljke", "teške demeskinje", "tanki štapić", "zlatna polja", "koralj crveni", "jantar žuti", te usporedbe: "u toga čovjeka glava velika kao najveći badanj", "brada kao stog kukuruzovine" i "a svjetiljka plane tako jasno kao da zlatom gori".
Šuma Striborova
87. - 100. str.: Priča započinje dolaskom nekog momka u šumu Striborovu, koji nije znao da je ta šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju.
citat, 87. str.: "Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova djeovojka, nego sva sreća ovoga svijeta." Nakon što je nasjekao drva, momak je sjeo na panj, a iz njega je izišla zmija, koja ne bijaše prava zmija, već ljudska duša koja je zbog zlobe i grijeha ukleta, a mogao ju je osloboditi samo onaj koji bi se s njom vjenčao.
citat, 87. str.: "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotov da bih je i kući ponio - progovori momak od šale." Zmija uvidi priliku, pretvori se u lijepu djevojku i zatraži od njega da ju oženi, jer uviđa da momak nije obdaren pameću. Momak, ne uvidjevši da joj je od zlobe u ustima ostao gujin jezik, pristane i odvede ju kući, te upozna s majkom, no majka odmah vidi jezik i upita ga:
citat, 88. str.: "Nije li ono guja?" To sina iznenadi i prestraši, te on zamrzi svoju majku. Nekoliko puta nakon dolaska, snaha pokuša ubiti svoju svekrvu, no bezuspješno jer joj nije vrijeme smrti, a sin podrži svoju ženu, što baku razočara. Nakon što joj zabrani da sinu okrpa košulju, starici se posve otuži srce, te ona ode pred kuću i pomoli se Bogu:
citat, 90. str.: " - Bože moj, pomozi mi! Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava, jer je umilne ćudi." Starica okupa dijete i zauzvrat dobije svežanj luči. Uvečer, snaha kaže baki da će poći u goste kumi, te joj naredi da ugrije vode dok se vrati. Kad oni odoše, baka ostane sama pa potpali oganj na ognjištu, odakle izađu Domaći, mali kućni dusi. Baka se razveseli i poigra s njima, te ih zamoli da joj pomognu razotkriti snahu. Oni pristadoše, no plan im se izjalovi kad sin i cijelo selo spoznaju istinu, ali se sin odbije pomiriti s majkom, već ju izbaci iz kuće.
citat, 95. str.: "Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove." Sin shvati kakav je grijeh počinio izbacivši majku iz kuće, te prevari ženu da ju krenu slijediti kako bi vidjeli njezinu smrt.
citat, 95. str.: "A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takva studen da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!" Baka se silno razveseli, te ih zamoli za pomoć, a Malik Tintilinić, jedan od najživljih Domaćih joj predloži da posjete Stribora, starješine šume.
citat, 96. str.: "I domah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove." Nakon što ga pronađu usred šume, sjedeći u dubu tako velikom da je u njemu bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, Domaći zamole Stribora da pomogne baki i ispričaju mu njezinu priču. Stribor ponudi baki život u mladosti u svome selu, kako bi zauvijek bila sretna, no ona ne prihvati njegovu ponudu, zbog brige za sina.
citat, 98. str.: "Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već jednom rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora: -A što će biti od mog sina?" Stribor se iznenadi njezinim pitanjem, te joj kaže da će ostati u svom vremenu, te da ga ona neće ni poznavati, no čim to čuje baka, u potpunosti odbije njegovu ponudu, jer joj je bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta. Kad je baka to izrekla, zanjiše se čitava šuma i nestade u tren oka u ogromnom dubu, koji proguta i Stribora i dvore i selo, i snahu koja se pretvori u guju te uteče u rupu, a majka i sin nađoše se sami usred šume. Napokon se pomire; sin se pokaje, a majka i Bog mu oproste.
citat, 99. str.: "Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše dovela Domeće u kuću. - Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tinitilinić u zimnije večeri rado na ognjište dohodi."
Bajka mi se jako sviđa jer nam poručuje da dobro uvijek pobijedi zlo, te da ne smijemo biti pohlepni, zli i sebični jer je to kažnjivo.
Regoč je zapravo vilenjak silno jak i golem, kojega spominje dubrovački pisac Đrođić u svome Marunku. Ivana Brlić - Mažuranić o Regoču govori da je golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi, velike glave kao najveći badanj i brade kao stog kukuruzovine.
62. - 87. str.: Prilikom čitanja knjige shvatila sam vrlo važnu poruku koju nam Ivana Brlić - Mažuranić prenosi - ne trebamo, ni ne smijemo biti previše znatiželjni i nestrpljivi, pohlepni i sebični, niti zli i oholi jer je to kažnjivo od Božje strane. Kosjenka, lik ove priče, bila je jedna mala vila, vrlo vesela i znatiželjna koja je zadirala u Božje tajne i htjela je otkriti sve što je Bog ostavio da bude skriveno, što ju je zamalo koštalo života. Ona je spletom okolnosti tijekom svoje zaigranosti došla među srušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima, te tamo susrela Regoča i silno se začudila njegovim izgledom. Nakon što ga je probudila i razgovarala s njim, uspjela ga je nagovoriti da se upute prema krasnom kraju, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja. Uz pomoć svojih bisera koje joj je majka dala u oblacima prije negoli ju je pustila da ide na zemlju, te uz Regočevu snagu savladali su mnoge prepreke i našli se pod zemljom, gdje su otkrili mnogo zanimljivosti i zbog znatiželje se razdvojili, ali naposljetku, ponovno su se ujedinili nakon što je Regoč spasio Kosjenku od smrti, te se još više zavoljeli. Zatim su se našli na željenom im mjestu - u krasnom kraju među zlatnim poljima gdje su se susreli s novim problemima. Tamo su upoznali čobane i čobanice, te uvidjeli da su dva sela i dva kotara u teškoj svađi i između njih vlada velika mržnja. Nakon što su se upoznali, sprijateljili se i razveselili s djecom, te potrošivši sve bisere na radost i veselje, Regoč i Kosjenka su od mudrog djeteta Lilja saznati da će se dogoditi veliko zlo jer će starješine njihovog sela urušiti nasip vode Zlovode, u nadi da će se susjedno sele potopiti, a njihovo ostati netaknuto, no nisu svjesni da će potopiti i svoje selo, te udaviti sebe i svoje suseljane. Tako i biva - cijelo njihovo i susjedno selo potopi Zlovoda, mnogi preminuše, a iako živi, čobani i čobanice, zajedno s Liljom, Kosjenkom i Regočem se nađu u opasnosti. Nakon mukotrpne i dugotrajne borbe sa Zlovodom, oni se spasiše, te susreću baku i djeda, odnosno šukunbaku i šukundjeda koji su jedini preživjeli potop, jer su se zahvaljujući svojoj mudrosti i promišljenosti popeli na tavan, tako se spasivši. Potom je sve u selu prošlo dobro, jer su djeca slušala savjete šukunbake i šukundjeda, te osnovali jedno selo. Kosjenka živi s njima. Regoč se vratio u svoj pusti Legen - grad, gdje danima sjedi, broji kamen i Bogu se moli da ga više nikad nikamo ne odvede.
Moje mišljene o bajci Brlić - Mažuranić je pozitivno. Izrazito mi se sviđa poruka koju nam ona poručuje. Priču uljepšavaju stilska izražajna sredstva, a najistaknuiji su epiteti kao: "lijepa ljetna noć", "zlatna kosa", "bijela sela", "bijeli golubovi", "velika voda", "čudesan i silan grad", "ogromni plašt", "blijedo i slabo sunce", "crni mrak", "silan čovjek", "oružje junačko", "tanke diljke", "teške demeskinje", "tanki štapić", "zlatna polja", "koralj crveni", "jantar žuti", te usporedbe: "u toga čovjeka glava velika kao najveći badanj", "brada kao stog kukuruzovine" i "a svjetiljka plane tako jasno kao da zlatom gori".
Šuma Striborova
87. - 100. str.: Priča započinje dolaskom nekog momka u šumu Striborovu, koji nije znao da je ta šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju.
citat, 87. str.: "Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova djeovojka, nego sva sreća ovoga svijeta." Nakon što je nasjekao drva, momak je sjeo na panj, a iz njega je izišla zmija, koja ne bijaše prava zmija, već ljudska duša koja je zbog zlobe i grijeha ukleta, a mogao ju je osloboditi samo onaj koji bi se s njom vjenčao.
citat, 87. str.: "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotov da bih je i kući ponio - progovori momak od šale." Zmija uvidi priliku, pretvori se u lijepu djevojku i zatraži od njega da ju oženi, jer uviđa da momak nije obdaren pameću. Momak, ne uvidjevši da joj je od zlobe u ustima ostao gujin jezik, pristane i odvede ju kući, te upozna s majkom, no majka odmah vidi jezik i upita ga:
citat, 88. str.: "Nije li ono guja?" To sina iznenadi i prestraši, te on zamrzi svoju majku. Nekoliko puta nakon dolaska, snaha pokuša ubiti svoju svekrvu, no bezuspješno jer joj nije vrijeme smrti, a sin podrži svoju ženu, što baku razočara. Nakon što joj zabrani da sinu okrpa košulju, starici se posve otuži srce, te ona ode pred kuću i pomoli se Bogu:
citat, 90. str.: " - Bože moj, pomozi mi! Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava, jer je umilne ćudi." Starica okupa dijete i zauzvrat dobije svežanj luči. Uvečer, snaha kaže baki da će poći u goste kumi, te joj naredi da ugrije vode dok se vrati. Kad oni odoše, baka ostane sama pa potpali oganj na ognjištu, odakle izađu Domaći, mali kućni dusi. Baka se razveseli i poigra s njima, te ih zamoli da joj pomognu razotkriti snahu. Oni pristadoše, no plan im se izjalovi kad sin i cijelo selo spoznaju istinu, ali se sin odbije pomiriti s majkom, već ju izbaci iz kuće.
citat, 95. str.: "Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove." Sin shvati kakav je grijeh počinio izbacivši majku iz kuće, te prevari ženu da ju krenu slijediti kako bi vidjeli njezinu smrt.
citat, 95. str.: "A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takva studen da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!" Baka se silno razveseli, te ih zamoli za pomoć, a Malik Tintilinić, jedan od najživljih Domaćih joj predloži da posjete Stribora, starješine šume.
citat, 96. str.: "I domah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove." Nakon što ga pronađu usred šume, sjedeći u dubu tako velikom da je u njemu bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, Domaći zamole Stribora da pomogne baki i ispričaju mu njezinu priču. Stribor ponudi baki život u mladosti u svome selu, kako bi zauvijek bila sretna, no ona ne prihvati njegovu ponudu, zbog brige za sina.
citat, 98. str.: "Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već jednom rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora: -A što će biti od mog sina?" Stribor se iznenadi njezinim pitanjem, te joj kaže da će ostati u svom vremenu, te da ga ona neće ni poznavati, no čim to čuje baka, u potpunosti odbije njegovu ponudu, jer joj je bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta. Kad je baka to izrekla, zanjiše se čitava šuma i nestade u tren oka u ogromnom dubu, koji proguta i Stribora i dvore i selo, i snahu koja se pretvori u guju te uteče u rupu, a majka i sin nađoše se sami usred šume. Napokon se pomire; sin se pokaje, a majka i Bog mu oproste.
citat, 99. str.: "Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše dovela Domeće u kuću. - Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tinitilinić u zimnije večeri rado na ognjište dohodi."
Bajka mi se jako sviđa jer nam poručuje da dobro uvijek pobijedi zlo, te da ne smijemo biti pohlepni, zli i sebični jer je to kažnjivo.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
